Nakana nam je nizom tekstova tematizirati život svetoga Franje Asiškoga tako da ga pokušamo bolje razumjeti i vidjeti ima li nam on i danas što reći. U ovome ćemo se pokušaju koji smo nazvali Franjevačka škola osvrnuti na povijesni kontekst u kojemu je iznikao sveti Franjo, zatim ćemo donijeti njegov životopis i označiti glavne naglaske franjevačke duhovnosti. Posljednji će pak tekst nastojati prepoznati aktualnost Franje i franjevaštva u današnjemu trenutku.
Nakana nam je nizom tekstova tematizirati život svetoga Franje Asiškoga tako da ga pokušamo bolje razumjeti i vidjeti ima li nam on i danas što reći. U ovome ćemo se pokušaju koji smo nazvali Franjevačka škola osvrnuti na povijesni kontekst u kojemu je iznikao sveti Franjo, zatim ćemo donijeti njegov životopis i označiti glavne naglaske franjevačke duhovnosti. Posljednji će pak tekst nastojati prepoznati aktualnost Franje i franjevaštva u današnjemu trenutku.
Mislim da ćemo se svi složiti kako je sveti Franjo bio čovjek iznad svoga vremena i da je ostavio pečat koji ne blijedi te je još uvijek dobro vidljiv u današnjem svijetu. Mnogi će reći da je sveti Franjo danas vrlo aktualan jer imamo papu koji nosi njegovo ime te (zasada) dvije enciklike koje nose imena po riječima koje je sveti Franjo ili zapisao ili izgovorio, a drugi zapisali. No moramo biti svjesni da je sveti Franjo ipak ''dijete svoga vremena'', svjesni da je on odgovor na stanje ili, bolje reći, izazov društva i svijeta u kojemu je živio. U sljedećim ćemo redcima prikazati kakav je bio taj svijet.
Politički gledano to je bilo vrijeme sukoba između careva Svetog Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti (dalje: SRC) i papâ oko laičke investiture te primata u upravljanju Crkvom. Carevi su željeli u svome carstvu postavljati sebi odane biskupe i na taj način kontrolirati i vjersku vlast. Naravno, pape su bile protiv toga pa je čitavo razdoblje obilježeno ovim sukobom. Osim sukoba oko prevlasti u Crkvi, carevi SRC-a, Fridrich I. Barbarossa (1155.-1190.) i njegov sin Henrik VI. (1191.-1197.) u više su navrata pokušali pokoriti Italiju i podvrći je pod svoju vlast, pogotovo Siciliju jer je Sicilija u to vrijeme bila jedna od najbogatijih i najnaseljenijih područja u čitavoj Europi. Henri Pirenne u svojoj će knjizi naglasiti kako će europske države dostići sicilijanski stupanj u upravi tek u moderno vrijeme (Pirenne, 209.). No zanimljivo je kako unatoč organiziranoj upravi Sicilija nije bila kulturno razvijena pa Sicilijanci nisu iznjedrili nijedno veliko ime u umjetnosti. Naravno, za njom nisu kaskale ni sjeverne talijanske regije. Općenito, čitav je Apeninski poluotok u to vrijeme imao veliko značenje, točnije ponovno dobiva na važnosti. Dotada je Francuska bila gospodarski i politički centar zapadne Europe. Apeninski poluotok svoj je značaj izgubio pomorskim provalama muslimana i Normana tako da je čitav Sredozemni bazen bio nesiguran za trgovinu. S pobjedama rekonkviste u Španjolskoj i križarskim ratovima u Svetoj zemlji prestale su gusarske aktivnosti na Sredozemnom bazenu tako da se na njemu ponovno mogla odvijati trgovina. Tu na važnosti dobivaju sjevernotalijanski gradovi-luke koji uspostavljaju trgovačke odnose s Levantom i zbog suradnje s križarima oko njihova prijevoza i trgovanja s njima. Svoju moć dobivaju lučki gradovi, napose Venecija i Genova, a gradovi u unutrašnjosti postaju posrednici između ovih lučkih gradova i ostatka Europe. Sjetimo se da je otac svetoga Franje u vrijeme kada je Franjo rođen boravio u Francuskoj zbog trgovine.
Papinstvo se u ovo vrijeme nalazimo u nezavidnoj poziciji. Carevi SRC-a pokušavaju Petrova nasljednika staviti pod svoju upravu. Kroz čitavo 12. stoljeće odnos između ove dvije institucije bio je i više nego neizvjestan. Pape su se uvukle u razne političke igre iz jednostavnog razloga: željeli su sačuvati svoju vlast u Crkvi. Cezaropapizam, taj pokušaj raznih careva da preuzmu vlast nad Crkvom, bio je rak-rana koja je stvarala nepovjerenje u odnosu između Crkve i Carstva. Fridrich I. Barbarossa četiri puta pokušava pokoriti čitav Apeninski poluotok i to ne uspijeva iz jednostavnog razloga, ne može nikako osvojiti utvrđene gradove. Utvrđeni gradovi pružaju dovoljno snažne otpore caru tako da on ima više neuspjeha nego uspjeha u svojim ekspedicijama. Kada nije uspio osvojiti Apeninski poluotok, silom je pokušao destabilizirati papinstvo tako što je ustoličio nekoliko protupapa. No ni to mu nije uspjelo jer ga je papa Aleksandar III. (1159.-1181.) izopćio iz Crkve, a njegove podložnike oslobodio dužnosti služenja caru. Otkazivanje poslušnosti caru dovelo je do stvaranja opozicijske struje u SRC-u, tj. stvorene su dvije grupacije: gvelfi (pristaše papinstva) i gibelini (pristaše cara), koje su širile i izvan granica carstva, te su bile prisutne i na Apeninskom poluotoku. Pritisnut sa svih strana Fridrich I. Barbarossa potpisao je mir s papom 1177. godine, a papa je ubrzo sazvao Treći lateranski sabor kojim je odredio da je za izbor pape potreban dvotrećinski broj kardinalskih glasova i time je učvrstio svoj položaj i položaj svojih nasljednika.
Fridrich I. Barbarossa sve do svoje smrti nije više ulazio u sukob s papama. Njegov sin Henrik VI. nastavlja očevu politiku prema Siciliji i prisiljava papu Celestina III. (1191.-1198.) da ga okruni za cara što je ovaj i učinio 1191. godine. Dobiva sicilijansku krunu ali ubrzo umire, 1198. godine, a vlast u carstvu preuzimaju njegov brat Filip (1198.-1208.) i Oton IV. (1198.-1218.) i između njih počinje borba za vlast. Henrik VI. imao je sina Fridricha II. (1215.-1250.) koji je na Siciliji čekao povoljan trenutak za preuzimanje vlasti. U sukobu između Filipa i Otona IV. papa Inocent III. (1198.-1216.) stao je na Otonovu stranu, a ovaj mu je obećao razne povlastice. Kada je preuzeo svu vlast Oton IV. je pogazio svoja obećanja i nastavio stara carska traženja prema Apeninskom poluotoku. Ovdje bi valjalo spomenuti da je sveti Franjo poslao jednog brata pred cara prilikom njegovog odlaska u Rim na krunjenje. Brat je ''ustrajno caru navješćivao da će ta njegova slava biti kratkotrajna'' (1Čel 43). Papa Inocent III. nije se bojao cara nego ga je izopćio i vještim političkim igrama gurao Fridricha II. na carsko prijestolje. Fridrich je okrunjen 1215. godine, a potpunu vlast preuzeo je 1218. godine kada je umro Oton IV.
Fridrich II. nastavlja dotadašnju politiku nastojeći ujediniti Siciliju i Njemačku te podvrći papinstvo pod svoju vlast. U tome nije žurio za Inocentova života nego je to počeo s papinstvom Honorija III. (1216.-1227.). Honorije je očekivao od njega da će pokrenuti križarski rat kako je dogovoreno 1215. na Četvrtom lateranskom koncilu. Car je to stalno odgađao i kršio razne dogovore koje je dogovorio s Inocentom III. Honoriju nije preostalo ništa drugo nego izopćiti cara ali ga je u tome spriječila smrt 1227. godine. Sukob između Fridricha II. i papâ ovdje se počinje zahuktavati, a car će čak dva puta biti izopćen.
Gospodarska slika Europe, za razliku od političke, bila je mnogo povoljnija. Već smo spomenuli da je sjeverna Italija važno tranzitno sjecište preko kojeg se odvijala trgovina između istočne i zapadne Europe. Dolazi do porasta broja stanovnika i do migracije u već postojeće gradove ili novonastale gradove. Stanovništvo je pretežito živjelo od poljoprivrede, a kako je raslo morali su stvarati nove obradive površine krčenjem šuma. Javljaju se viškovi proizvoda pa se tako stvara i trgovina, a počinje se prelaziti iz naturalnog u novčani sustav plaćanja. Gradski trgovi ponovno dobivaju na svojoj važnosti, u njima se odvija sav društveni život. Na trgovima su trgovci koji trguju svojim proizvodima, a isto tako tu se događa razmjena informacija i znanja. Trgovi su postali središte za širenje ranih ideologija (kako svjetovnih tako i crkvenih), a i sam je sveti Franjo shvatio važnost trgova pa je na njima propovijedao. Feudalni je sustav temeljni ekonomski sustav toga vremena, a javlja se i novi sustav, komunalni gradski sustav. Građanstvo je srušilo staru sliku društvenog poretka na one koji ratuju, one koji mole i one koji rade. Gradovi nisu imali svoje feudalne gospodare nego vlast povjeravaju osobi koja pobjeđuje na izborima. Osim što su stekli autonomiju, gradovi počinju širiti svoj utjecaj na okolna područja tako da je često znalo doći do sukoba između feudalaca i gradova te gradova međusobno.
