Poučeni primjerom Svetca, nastojmo od danas biti svjesniji Božjeg djelovanja u našim životima, ali i kroz molitvu pokušajmo svjesno živjeti svoj život hodeći prema Gospodnjoj volji za naš život.
Jednog dana mladi je Franjo krenuo u šetnju. Staza ga je vodila pored asiške bolnice za gubavce. I prije je on tuda prolazio i redovito bi sama građevina u njemu izazivala gađenje i tjerala ga na povraćanje. Htio im je pomoći, ali je užas bio jači od te želje. Smjesta je pobjegao. Drugog dana, u molitvi je čuo kako mu Gospodin govori da se treba odreći svega što mu je prije bilo osjetno ugodno, a onda će mu ono što je bilo gorko postati slatko. Nije on odmah razumio što su te riječi značile, ali je ipak bio sretan jer mu je Bog počeo objavljivati svoje planove. Uskoro, šećući pored onog istog mjesta, susretne gubavca. Zastane. Osjeti kako ga od smrada prolaze trnci, ali ovog puta nije pobjegao. Približio se gubavcu, u ruku mu stavio novčić, prislonio ga na sebe i poljubio. Tada su mu najednom one riječi iz molitve postale jasne: što mu je bilo gorko, sad je slatko. Nakon ovog dana, uz molitvu i brigu za siromahe i trošne crkve, njegov život dobio je jednu novu sastavnicu – brigu za gubavce.
Nekad bi umjesto u spilju svratio u neku od kapelica i crkvica koje su se nalazile oko grada. Jednog dana, pomalo iscrpljen od svega, misleći da je sišao s puta Božje volje, uđe u crkvu sv. Damjana gdje je stajao veliki bizantski križ. Kleknuo je preda nj i molio za prosvjetljenje srca. Uto začuje glas koji mu govoraše: „Franjo, idi, popravi moju kuću koja se, kako vidiš, sve više ruši!“ Iznenadile su ga te riječi, ali i obradovale jer mu je Gospodin otkrio novi djelić svoje presvete volje. Nije se dugo mislio. Potražio je svećenika i dao mu novac da kupi ulja za svijeću koja će gorjeti pred raspelom. Zatim je iz očeve trgovine uzeo platna, sjeo na konja i otišao u Foligno prodati platno. Tamo je prodao platno i konja te se pješke vratio do svetog Damjana. Došao je svećeniku i dao mu sav novac. Skromni svećenik je znao čiji je Franjo sin i da bi to sve moglo završiti nesretno pa nije htio uzeti novac, no Franjo ga je ostavio u nekoj rupi kod crkve. Kako je župnik i predosjetio, Petar Bernardone već dugo vremena nije bio sretan Franjinim ponašanjem, a posljednji Franjin pothvat je prelio čašu. Uskoro je Petar uhvatio Franju, zaključao ga u podrum i davao mu samo kruh i vodu. Mislio je da će tako istjerati ludost iz njega. Nije dugo prošlo kad se majka Pika sažalila nad sinom i oslobodila ga da ide svojim putem. Franjo je opet otišao do svetog Damjana i nastanio se tamo. Otac se i dalje nije mirio s Franjinim ponašanjem pa ga odluči tužiti. Sve završi pred asiškim biskupom Guidom. Petar je tvrdio da je Franjo kradljivac i zahtijevao je da vrati novac. Ovaj se nije puno bunio, shvatio je da ga životni put vodi dalje od očeva bogatstva. Bacio je preda nj onu vreću novca iz sv. Damjana, ali je napravio i korak dalje: skinuo je sa sebe odijelo i vratio ga ocu i tako se odrekao Petra, a prihvatio Gospodina kao jedinoga oca.
Ubrzo je svoje odijelo zamijenio pustinjačkim habitom, sandalama i kožnim remenom. Još je više vremena provodio u molitvi, nastavio je pomagati drugima, a krenuo je i popravljati crkvu svetog Damjana. Nakon Damjana odlučio je popravljati i druge crkvice u okolici. Kad je na red za popravak došla mala crkva Gospe od Anđela, nastanio se tamo u Majčinom zagrljaju. Franjo je u toj crkvi 24. veljače godine 1209. bio na jutarnjoj misi. Iz evanđeoskog navještaja u uhu su mu zaigrale riječi iz Mt 10,7-14 koje govore o apostolskom poslanju. To je za njega bio još jedan trenutak izravnog Božjeg obraćanja. Shvatio je to evanđelje kao osobni poziv. Shvatio je da ga Gospodin poziva na život siromaštva i propovijedanja, pa je skinuo sa sebe pustinjačku odjeću, izuo se i odbacio štap. Obukao je seljačku tuniku s kapuljačom i opasao se konopom. Ovoga dana, na blagdan svetog Matije, trgovčev sin, propali vitez, graditelj i pustinjak, postao je prvi „franjevac.“
Nerijetko se dogodi da u promišljanju o Franjinoj mladosti istaknemo susret s gubavcem ili poziv s križa kao isključive događaje kad je Bog govorio u njegovu životu. Pomislimo da su ti trenuci bili veliki preokreti. Ako bolje pogledamo kako se sve odvijalo, možemo vidjeti da je Bog djelovao češće od dva puta. Gospodin je mladog Asižanina postupno uvodio u istinu. Stvoritelj je od početka lagano šaptao u uho. Promatramo li događaje prije susreta u Spoletu, može nam se učiniti da je Bog mirovao, no ako vidimo u kojem smjeru je otišao Franjin život i da je sve zapravo imalo svoje mjesto u formiranju ovog svetca, jasno nam je da je Gospod djelovao. I nastavio je djelovati i bivati sve jasniji i konkretniji. S druge strane, važno je primijetiti da je i Franjo djelovao. S obzirom na svoje mogućnosti spoznaje Božje volje u životu, nastojao je djelovati. Pomalo, u suradnji s Duhom Svetim otkrivao je da treba moliti, da treba ljubiti. Otkrivao je da je Božja volja ono što će ga ispuniti. Za tim je čeznuo i Bog ga je doveo do jasnoće.
Iz ovoga svi možemo učiti kako promatrati svoj život i odnos s Gospodinom. S naše strane trebamo čeznuti za Božjom voljom u životu, a ujedno si trebamo osvješćivati da Duh Sveti već djeluje u našim životima. Osvrtom na prošlost možemo vidjeti svoje grijehe i pogrješke, ali možemo vidjeti i kako je Gospodin djelovao unatoč našim glupostima i stranjanjima. Ovaj drugi pristup pomoći će nam da u sadašnjosti živimo u povjerenju da Gospodin vodi. Druga važna stvar koju možemo naučiti iz Svetčeve mladosti je molitva. Trebamo moliti. Puno. To je mjesto susreta s Bogom. On tamo progovara, napunja nas ljubavlju. Molitva nas mijenja i otvara nam oči. Da nije bilo molitve, mi sigurno danas ne bismo ni znali za Giovannija Bernardonea jer ne bi ni postao svetac. Konačno, od Franje učimo kako treba neprestano tražiti Božju volju, ali i živjeti i djelovati u skladu s dosadašnjim razumijevanjem, a ne čekati potpunu jasnoću jer nam Gospodin objavljuje svoj naum i kroz naše pothvate, dobre stvari i pogrješke. Poučeni primjerom Svetca, nastojmo od danas biti svjesniji Božjeg djelovanja u našim životima, ali i kroz molitvu pokušajmo svjesno živjeti svoj život hodeći prema Gospodnjoj volji za naš život.
Literatura: Jens JÖRGENSEN, Sveti Franjo Asiški, Zagreb, 2000.; Michael DE LA BEDOYERE, Francis, New York, 1962.; Donald SPOTO, Reluctant Saint, New York, 2002.; Toma ČELANSKI, ''Prvi životopis sv. Franje'', u: Franjevački izvori, Sarajevo-Zagreb, 2012.;
