Katkad stvarno nije problem ni u okolini koja te okružuje, niti u prijateljima, nego prije svega treba vremena da se posvađam sa samim sobom...
Samoća... čak i sama pomisao na ovu izgovorenu riječ budi neki nemir, neku odbojnost koju je teško definirati. To je ono nešto što je ponekad toliko iritantno da dovede čovjeka do samog ruba, nešto što te cijelog okrene naopačke, prokopa one neke strahove za koje si mislio da si ih uspio potisnuti i da si ih tako pobijedio. Tako sâm, čovjek se pita: „Koji je smisao u njoj, gdje da joj nađem lijeka?“
S druge pak strane, shvaćam… Upravo tragam za tom samoćom, nenaseljenim mjestom, gdje srce brže kuca. Želim se susresti sa sobom da vidim što to ne štima. Dosade ti i vlastite pretpostavke o onom što se to u samom srcu događa, ali uz to još komentar nekog drugog stvarno nije potreban, jer za neke je stvari potrebno vrijeme, samoća treba učiniti svoje...
Katkad stvarno nije problem ni u okolini koja te okružuje, niti u prijateljima, nego prije svega treba vremena da se posvađam sa samim sobom, da si kažem neke stvari i uz to da si priznam, ne drugima ni bližnjima, nego sebi, da su se neke stvari dogodile upravo tako kako jesu i da ih ne mogu promijeniti – okej, tako je, ali ajmo napokon korak dalje.
Opet, zbrajajući sve, podvučem crtu i shvatim da je sebe najteže nositi. Za drugog nađeš lijek, ali za samog sebe nikako. I kao da baš svaki dan voziš istom cestom pa umjesto da napokon dođeš do nekog cilja ili postignuća, shvatiš da si zapravo došao na start. Opet si na onom početku koji si svim silama zaobilazio, koji ti je toliko dosadio, koji toliko toga ponovno traži da ne znaš više isplati li se opet pokušati. I jedino što te u svemu tome možda može utješiti je riječ "svetost", a njena bi definicija bila - stalno pokušavati, ne odustajati od činjenja dobra i sebi i drugima. Zvuči smiješno, ne toliko ta riječ, koliko to stalno vraćanje, stalno buđenje u život. I opet si postaviš pitanje uz smijeh i razočaranje: "Je l' ovo moguće?"
Još paradoksalnije je kad sam sebe uhvatiš kako prebireš po prošlosti i to detaljnije nego salatu dok je spremaš za ručak, ali opet, treba se znati nositi s tom prošlošću, za to treba i snage i zrelosti kako bi mogao reći ono: "Okej, tako je, ali ajmo korak dalje".
Usko vezan uz samoću je i strah, strah od susreta sa samim sobom. Ne bojimo se mi drugih, koliko god oni možda imali neku bezveznu "moć", već samih sebe. Bojim se onog trenutka kad si moram reći: "Ovo ovako ne ide, pokušaj ponovo".
Doduše, lakše je od tog svega pobjeći, naći neku tabletu, društvenu mrežu, bocu alkohola ili pak cigaretu, ta to nam je način da riješimo problem. Ustvari, čovjek u tome traži utjehu jer je na drugom mjestu nije uspio naći. To je zapravo bijeg jer se nisi snašao u datoj situaciji pa ti onda neke loše stvari postanu prijatelji, jer ti upravo to dâ instant rješenje. Također s tim lažnim prijateljima gradimo odnos u kojem se osjećamo prihvaćeno. I to se čak bojimo priznati, jer bismo sami sebi tada bili slabašni.
Jesam li prestao tražiti?
Gdje je nada?
Kažu da je nada vjera u nemoguće, u ono nadnaravno, ali mislim da je problem taj da sam, prije svega, zaboravio vjerovati u moguće. Lako se distancirati od života tražeći izgovore, a znam da sam sposoban pronaći način da argumentiram svaku situaciju. Argumenti ne spašavaju jer ipak znam da onaj ispod čijeg neba stojim zna svaki detalj koji i od samog sebe pokušavam sakriti. Zato često ni ne dižemo glavu prema nebu, jer bismo mogli poput Adama uzviknuti: "Gol sam pa se sakrih".
Kako se ne bismo kolebali samo u svojim problemima, ogrnuti manjkom vremena, radije uzmimo vrijeme za samoću. Da, baš onu koja svaki put žulja i koja je tako odbojna da te je čak i strah. Jer baš ti ta samoća šapne neke stvari koje nikada od nje ne bi očekivao. Od svih tih poteza najteže je odlučiti da je želiš u svom životu, i kada si nasamo s njom i kada je zavoliš, shvatiš kako je sve u životu lako, čak i biti sam sa sobom. Tad ti i oni antipatični ljudi postanu fora, jer nikad nije stvar drugih, nego vlastitog srca. Samoća ti pokaže sve one skrivene dijelove tebe i zacijeli one rane koje su otvorene. Potiho ti da do znanja da moraš biti zahvalan, jer ti otvori svijest koliko zapravo Bog stoji iza tebe i kako pazi na svaki tvoj korak. Osim toga, vodi te u život iskrenosti gdje prestaješ sa svim skrivanjima i za nju je potrebno samo vrijeme, vrijeme koje joj moraš darovati.
Ako kažem da čovjek bolje vidi zatvorenih očiju nego otvorenih, vjerojatno ću proturječiti sam sebi, jer je to suludo. Međutim kažu da je postojao lik koji je napisao neku pjesmu o ljepoti zemlje, svijeta i ljudi i nazvao je "Pjesma stvorova". I stvarno prekrasno opisuje sunce, zrak, vodu, vatru, ljude koji ljube mir...
Razmišljajući o toj pjesmi, pretpostavio sam da je taj asiški Franjo trčao kroz tu prirodu diveći joj se u nekoj posebnoj radosti, međutim kažu da je to pisao malo prije smrti. A opet taj isti Asižanin dvije godine prije smrti bijaše slijep. I zbunjen si postavljam dodatno pitanje: "Zar je slijep najbolje vidio? Kako to da je tek slijep tako prekrasno opisao svijet?".
Koji paradoks, slijepac koji vidi bolje od onog koji ima oči, gluhi koji osjeća glazbu više nego onaj koji ima sluh, ozbiljan čovjek koji ima više osjećaja za bližnjeg od onog koji to promovira ili pak siromah koji voli život za razliku od onog koji ima sve, a nema ništa.
Život je velika zagonetka u kojoj kao da otkrivaš koliko je zapravo važno posložiti prioritete u svome životu, krenuvši od sadašnjeg trenutka. Posvetiti sebi vrijeme u kojem zahvaljuješ Bogu za život koji ti je dao, upravo sa svim tim križevima, slabostima i vlastitim iskrivljenim crtama. Samoća može to učiniti. Dati ti do znanja da je moćno biti dio Božjeg plana.
Ima još jedan simpatičan problem...čovjek se ne zna sakriti dok god ima netko tko je skriven unutar samog čovjeka. Netko tko nije vremenski ograničen, već čeka… To je taj Bog kojeg trebaš spoznati u samoći.
