Naša je gora mjesto susreta s Bogom. Na nju se uzdižemo umorna lica, klonulih nogu i klecavih koljena.
U one dane: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista. I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.« Nije znao što govori. Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: »Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!« I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli. (Lk 9, 28b-36)
Riječi nestanu kad nas pritisne težina nerazumijevanja. Zaodjenu se u muk i tišinu. U njima pronalaze svoje privremeno skrovište. I dok tišina riječi skriva, Gospodin ih čuje. Njemu je poznata bol koju prolazimo. On sluša našu nijemost. Zato kada nam je zaista teško; kada umjesto prihvaćanja naiđemo na odbijanje, umjesto razumijevanja na nerazumijevanje, umjesto shvaćanja na osudu i pogrde, pronađimo svoju goru. Prostor u kojem ćemo susresti Boga u njegovoj Riječi. Naša je gora mjesto susreta s Bogom. Na nju se uzdižemo umorna lica, klonulih nogu i klecavih koljena. Ali se ipak uzdižemo. Prizivamo Boga u svoj život. Sami pred Bogom. Bez ikakva oslonca. Bez dodira. Bez riječi. Samoća i nerazumijevanje.
U takvim trenutcima molitva postane jednostavna. Molitva s puno vremena i malo riječi. Zaodjenuta u nijemi krik i vapaj. Otvorena uha za Božju riječ. Molitva u kojoj izviru boli i rane. Otvaraju se pred milosrđem koje teče iz njegova Srca. Nerazumijevanje? Nije potrebno da nerazumijevanje drugih nestane. Njega će uvijek biti. Potrebno je razumjeti što Bog od mene želi. Kada kušam komadić raja u molitvi, poželim zauvijek ostati u tom trenutku. Ali taj trenutak je kratka daha. »Dodiri s vječnim u vremenu strašno su kratkotrajni.« (G. Thibon) Valja sići u odbačenost, neprihvaćanje i nerazumijevanje. Sići u krutu svakodnevicu. Razumjeti da se vlastito preobraženje skriva u muci i patnji; da put do slave prolazi krajolicima bolnih krikova.
Kad se duša otvori molitvi, Gospodin je preobražava. Mijenja njezinu nutrinu, čini ono što mu je drago. Suho granje baca u vatru. Paleći ono grješno i bijedno, uzdiže se dim koji dušu uvodi u magluštinu i nerazumijevanje. U tom se pokazuje njegova ljubav. Tamo gdje će od suhoga granja ostati samo pepeo i prah, Gospodin užiže plamen svoje ljubavi. Duša kuša komadić vječnosti. Ipak, Gospodin u svojoj dobroti dopušta duši proći kroz vatru očišćenja. Mučilo križa postaje prijestolje slave; prostor pun bijede i grješnosti mjestom uskrsnuća. I sve to daleko od pogleda drugih. Gospodin odgaja dušu skrovito. U samoći. Tišini. »Oni su šutjeli i nikome onih dana nisu kazivali što su vidjeli.« (Lk 9, 36) Doći će čas...
