Možda nije problem u teškom životu, već u tome što nismo ni okusili pravu težinu života.
Lk 13,1-9
U taj čas dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: »Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.«
Nato im pripovjedi ovu prispodobu: »Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ’Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ’Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’«
Čemu sam bliži: obraćenju ili propasti?
Uobičajena floskula današnjice, u kojoj mi ljudi plovimo, zasigurno je ona o teškom životu, o neizdrživim stanjima kroz koja prolazimo, o tome kako nemamo pravi krug prijatelja, kako gotovo nitko nije dostojan naše pažnje, i kako bismo sve promijenili, kad bismo samo mogli. Takve riječi neće izgovarati samo naši poznanici i prijatelji, već i ljudi koje sretnemo prvi put: na cesti, u taxiju, u trgovinama... Ponekad se zapitam: „Živimo li u istim svjetovima?“ ili je svaki od nas na svom planetu? Jer priče se ne poklapaju.
Možda nije problem u teškom životu, već u tome što nismo ni okusili pravu težinu života. Čini se da biramo lakše i ugodnije putove, izbjegavajući sve što bi nas moglo okrznuti. Bježeći od života, bježeći od svih težih situacija koje nam se nađu na putu, okolina kao da se pretvara u vrtić – u nezrelo stanje, u fazu djeteta koje nije imalo priliku susresti se s pravim odlukama, te ništa drugo ne preostaje nego zaplakati, a to se odražava po onom sažalijevanju samog sebe.
Ostajući u tom stanju, dokazujemo da nismo sposobni napredovati ni u jednom segmentu našeg osobnog razvoja. Posljedica toga možda je nešto što nam se tiho uvuklo pod kožu, a da toga nismo ni svjesni – nesavladivi strah; kada je vrijeme za donošenje odluke – odgađamo, kada treba prihvatiti odgovornost – bježimo, kada trebamo nešto mijenjati – povlačimo se.
Zašto sebi to činimo? Život je dar – dar od Boga. Kako ne prihvatiti taj dar? Kako se ne radovati životu?
Da ne bi kasnije žalili za životom i propuštenim prilikama, vrijeme je da se probudimo i počnemo živjeti na drugačiji način. Jer Bog te traži. On se trudi biti tebi blizu. On je taj koji će s tobom patiti, koji će te možda i pustiti ponekad da padneš, ali samo da bi te pad naučio živjeti. Možeš bježati, možeš mu okrenuti leđa, možeš ga osuditi, no On te i dalje čeka, ne samo to – On te i traži. Dopusti da budeš pronađen.
