Koliko god sam se mogao izvlačiti na vanjsku buku, teže je bilo prihvatiti onu unutarnju. Zato je vrijeme za tišinu. Sjeo sam malo podalje od križa i pokušavao smiriti onu buku.
Došao sam u Asiz. Ali ne s namjerom da ga obilazim, već se ondje održavao skup privremeno zavjetovanih franjevaca iz čitave Europe.
Jutro je, dosadilo mi je biti na doručku pa otiđoh s te obavezne točke. Prošetat ću bilo gdje samo da malo osjetim zrak asiške okolice te se nađoh ispred jedne crkve.
Nisam znao koja je, ali mi je bila poznata odnekuda. Znao sam da ih ima dosta vrlo sličnih. Srećom postoji nešto što se zove promet, i to podatkovni, koji točno zna gdje se što nalazi. Napokon shvaćam gdje se sam... pa to je ona crkva Gospe od anđela, u kojoj se nalazi Porcijunkula. Ali tada odbih ući. Bio sam sâm i nije mi bilo dovoljno samo pola sata biti tu. Pomolio sam se ispred crkve i došlo je vrijeme za sljedeću obaveznu točku.
Popodne je bilo lijepo vrijeme, prije svega za susret. Teško je i opisati susrete, baš zato što se dosta čudnog odvija u njima. Ulazim u crkvu po prvi put i nešto me podsjetilo kao da sam već imao ovaj osjećaj. Trenutak kada srce samo od sebe ubrza otkucaje, nešto slično kao onda kada razmišljaš o služenju Njemu ili kada oblačiš onu smeđu haljinu novoga čovjeka.
Tražio sam tabernakul, nisam ga mogao naći od prve. Sjeo sam u klupu odmah ispred Porcijunkule i sjetio se da moram izmoliti krunicu za onu Framu, jer sam im baš to obećao, pa odlučih održati riječ. U crkvi je bila velika buka, slična onoj buci koja je bila prije 800tinjak godina, iako nije bilo nikakva stroja u njoj, već se radilo o ručno rađenim građevinskim radovima. Nisam znao zašto pokušavaju obnoviti Porcijunkulu ili što joj se dogodilo. Možda ni oni prvi fratri nisu znali što rade, a uvjeren sam da nitko od njih nije bio dobar bauštelac. Valjda Bog to vodi pa na kraju ipak ispadne dobro, a moguće da ni Franjo nije dovoljno razumio Krista. Ali opet i u tom nerazumijevanju Bog pronalazi put do njegova srca.
Velika buka je trajala sve do 16 sati, a tada se, kao na nekom prekidaču, sve smirilo. Čudna tišina prekrila je cijelu crkvu, kao da hoće nešto reći. S desne strane Porcijunkule, na ulazu, bio je drveni križ, dosta siromašan. Takvog bih i sam mogao napraviti u roku od 20 minuta, ali on kao da je bio odraz duhovnog stanja one građevine - siromaštvo koje je, nekim čudom, tako privlačno...
Napokon ulazim u tu staru građevinu u kojoj se nalazi tabernakul, mala crkvica koja je okupljala onu prvu braću i koja je svojom malenošću franjevce uvijek vraćala na malenost i poniznost. Nemam što drugo nego kleknuti. Kleknuo sam nasuprot jednog fratra, no ubrzo tražim novo mjesto za biti unutra. Ono mjesto iza vrata mi je bilo nekako najprivlačnije te sam se onamo povukao naslonivši leđa na zid. Bilo je skučeno, a ja sam bio skupljen kao pretučen. Ljudi koji bi ušli u Porcijunkulu najprije bi pogledali je li živ onaj čovjek iza vrata. Nakon nekog vremena shvatio sam da opet dolaze na red obvezne točke, te je red na poslušnost, iako mi je od svog tog rasporeda najdraže bilo biti slobodan od obaveznih točaka.
Nakon dva dana odlazimo vidjeti samotište Carceri, mjesto gdje su braća živjela. Skučenost onih soba kao da je predstavljala ćeliju za moliti Boga, za usmjerenje misli prema svom Stvoritelju. Ali ono mjesto nije govorilo samo o molitvi, već i o radu. Upoznavalo je nove generacije redovnika s fizičkim radom kao potrebom baš za redovnički život. Svaka druga vrata su bila niska pa sam se pitao jesu li braća tada bila niža ili su tjerali sebe da se naklanjaju prije ulaska. Možda je to bio način da se slučajno naklone bratu u prolazu kao da ga poštuju te je to možda popravilo mnoge odnose.
To mjesto je donijelo sa sobom dosta informacija, ali papir ne može trpjeti previše rečenica zbog toga idemo dalje. Dan iza toga vrijeme je za La Vernu, za mjesto gdje je Krist dopustio Franji da osjeti ono malo muke koju je on za njega podnio. La Verna je za fratre sveta gora - gora jer se do nje trebaš uspeti, a sveta jer te podsjeća na tišinu, na povlačenje od svijeta i kontemplativni život.
Kada smo izbili na goru, prvo što čovjek uoči je veliki drveni križ koji izgleda staro kao da je iz kamenog doba. Premda bi to trebalo biti mjesto tišine, i ondje je bila velika buka. Osim što smo je stvarali mi turisti, radio je i stroj za rušenje zidova. Vrijeme je za povlačenje, ali ne na neko drugo mjesto, već na ono mjesto unutar sebe u kojem je buka slična onoj vani.
Koliko god sam se mogao izvlačiti na vanjsku buku, teže je bilo prihvatiti onu unutarnju. Zato je vrijeme za tišinu. Sjeo sam malo podalje od križa i pokušavao smiriti onu buku. Više mi nije smetala ona vanjska, pokušavao sam shvatiti zašto je Franjo imao potrebu tu doći... Vjerojatno je bio umoran od svih pokušaja da usmjeri red ka dobrome. Možda je tražio upravo onu tišinu koja je suprotna od ljudskih glasova ili je, pak, tražio utjehu kod Gospodina kad su braća odbacila njegove riječi i usprotivila se Pravilu.
I on je bježao od buke, tražio je mjesto gdje će zaboraviti one visoke tonove i našao ga je upravo na La Verni. Kada prošetaš malo dalje po tom brdu, prva misao koja ti prođe kroz glavu je odvojenost. Nisi više u žurbi, ne treba ti sat, signala svakako nema, osuđen si razmisliti o vlastitom životu. Teško je ostati na toj gori, a da se ne upitaš: "A gdje sam ja u odnosu tebe, Gospode? Kako nositi tvoj mir?"
Danas je La Verna obogaćena freskama koje predstavljaju život franjevačkog reda, braće i svega onoga i dobroga i lošega što se događalo. Tamo se nalazi i dosta detalja za koje nisam ni čuo da su se dogodila u Franjinom životu, ili sam ih zapravo zaboravio. Bez obzira, bio je to lijep trenutak za oživjeti ono mjesto s mlađom generacijom redovnika koji su prihvatili život odricanja i koji su prihvatili ne biti od ovoga svijeta, ili se bar potruditi ne biti.
Trebalo se opet spustiti u onaj gradić s početka, jer se moramo vratiti u onu svakodnevnu brzinu u kojoj se lako gubimo. Umor je svakako učinio svoje, tako da je došlo vrijeme za polazak u samostan. Sljedećih dana razmišljali smo o toj zadnjoj lokaciji, a to je Bazilika. Nije bila daleko od nas, a već pogled na nju iz daleka odaje neku autentičnost; stara je to crkva koja i dalje ima svoju ljepotu, bez dodatnih fasada i ukrasa. Prvo sam ušao u "Donju baziliku" koja vodi do grobnice sv. Franje, ali u toj Donjoj bazilici bile su dvije crkvice. Nisam baš siguran kako to opisati, ali sjeo sam u klupu jedne od njih, one koja je bila puna nekih vitraja koje jednostavno ne možeš samo preletjeti. Iskreno, nisam nešto mogao moliti, a nisam bio ni nešto posebno raspoložen za tišinu, tako da sam zapravo samo sjedio. Nakon nekog vremena kroz misli počinju prolaziti neka pitanja koja nisu baš česta. Kao da vjera postavlja pitanja razumu: "Zašto put franjevaštva? Što je ono prvo što je ostavilo franjevački trag u mom životu?"
I sam se sjetio jedne scene koja se dogodila prije više od 12 godina, dok sam bio ministrant. Na taj susret došao je neki mladi svećenik kojeg sam prvi put vidio, mislio sam da je novak. Bio mi je smiješan i vrlo blizak nama, što je nekako čudno. Pitali smo se: "Gdje je onaj svećenikov opasni pogled?". Na tom susretu uputio je jednu "foru" koja je bila na moj račun. Radilo se o jednoj mojoj mani, i svi su se naravno tome smijali. A za mene to je možda bio trenutak u kojem se po prvi put nisam osjećao uvrijeđeno, iako je šala bila na moj račun. Zanimljiv pristup svećenika koji je ipak "razbudio" nas djecu i potakao nas na razgovor. Od svega toga najviše ti ostane utisnuto kad netko nešto čini iz ljubavi, iz čista srca…to je ono što zapravo ostavlja najdublje tragove. Mislim da je s franjevačkim život najpovezanija ona - život u jednostavnosti, odnosno nenavezanosti na sve ono što nije Bog.
Zadnje mjesto koje smo stigli posjetiti bila je Gornja bazilika, koja je svojim zidovima objašnjavala život franjevačkog reda. U njoj smo, kao za kraj našega putovanja, slavili misu kao zahvalu i poticaj za one koji razmišljaju o franjevačkom pozivu. Kada je bilo vrijeme za polazak u samostan, šetajući onim ulicama i opraštajući se od Asiza prođe mi kroz misli jedna pjesma, pa sam zapjevao dio pjesme: "Ti samo javi, vratit' ću se pješice…".
Možda je put prošao bez vodiča, ali bio je nalik onoj sceni kada su braća išla propovijedati u svijet, ne znajući ni gdje idu, ali nezabrinuto kažu: "Evo me, mene pošalji!"
Mir i dobro!
