Povod ovome kratkom osvrtu bio mi je međureligijski susret pod nazivom "Duh Asiza" kojega je 27. listopada 1986. započeo pokojni papa Ivan Pavao II.
Braća pak koja pođu,mogu se na dva načina među njima (Saracenima) ponašati. Jedan je način, da se ne svađaju niti prepiru, nego da, radi Boga, budu podložni svakomu ljudskomu stvorenju i neka se priznaju kršćanima. Drugi je način da, kad vide da se to sviđa Bogu, navještaju Božju riječ, da vjeruju u Boga svemogućega, Oca i Sina i Duha Svetoga, Stvoritelja svega, u Sina Otkupitelja i Spasitelja, da se krste i postanu kršćanima jer, ako se tko ne rodi iz vode i Duha Svetoga, ne može ući u kraljevstvo Božje.
Te i druge stvari, koje će se svidjeti Gospodinu, mogu govoriti njima i drugima. Naime, Gospodin u Evanđelju kaže: Svatko tko mene prizna pred ljudima, i ja ću njega priznati pred svojim Ocem, koji je na nebesima. I: Tko se stidi mene i mojih riječi, toga će se i Sin Čovječji stidjeti, kad dođe u svojoj slavi i u slavi Očevoj i svetih anđela.
Upravo ovo gore navedeno sv. Franjo piše u 16. poglavlju Nepotvrđenog pravila Manje braće koje nosi naslov "O onima koji idu među Saracene i druge inovjerce."
Potaknut misionarskim osjećajima sv. Franjo i njegov pratilac Petar Katanski 1219. napustiše Italiju i krenuše u Svetu zemlju. Ovdje napominjem da se tada vodio 5. križarski rat, a sam Franjo je neko vrijeme boravio u križarskoj vojsci. Sada nemam namjeru opisivati bitke, pobjede i gubitke, nego reći nešto o Franjinoj davnoj želji da stane pred nevjernike i naviješta im Riječ Božju. Franjo se sa svojim pratiocem Iluminatom pohodio sultana Melek el Kamela. Spisi nam govore, a i sami možemo pretpostaviti, kako dolazak do sultana nije bio jednostavan. Saracenske straže nisu postupale blago s manjom braćom, ali zahvaljujući svojoj upornosti Franjo je uspio u svom naumu i stao pred sultana Melek el Kamela. Govori se kako je sultan u Franji vidio Božjeg čovjeka te je sljedećih nekoliko dana pažljivo slušao Franjino propovijedanje i svjedočenje o vjeri u Krista. Sultan mu je na kraju rekao: „Moli se za mene da mi Bog razotkrije onaj zakon i onu vjeru koji su mu najdraži“. Motivi koji su Franju vodili sultanu su: naviještanje Evanđelja, traženje suda Božjeg i protivljenje križarskim ratovima.
Muslimani su za Franju braća koju propovijedanjem Evanđelja i primjerom treba privesti punoj spoznaji Isusa Krista. On je pokazao kako je k muslimane moguće evangelizirati na evanđeoski način, a nikako silom. Ovdje bi se dalo raspravljati o Franjinim razlozima odlaska sultanu usred križarskog rata i njegovu izlaganju pogibli. Je li u pitanju pokušaj realizacije žarke želje za mučeništvom?
Vjerujem da su podijeljena mišljenja o Franjinu odlasku među muslimane, o našem današnjem odnosu prema muslimanima i o njihovu odnosu prema. Ovdje je teško ulaziti u daljnje rasprave jer bi to zahtijevalo dosta opširnosti i preciznosti.
Povod ovome kratkom osvrtu bio mi je međureligijski susret pod nazivom „Duh Asiza“ kojega je 27. listopada 1986. započeo pokojni papa Ivan Pavao II. Kao što će se sve religijske zajednice moliti za mir u svijetu i ja ovdje donosim molitvu iz sveopće molitve vjernika Velikog Petka:
Molimo za sve one koji ne vjeruju u Krista:
da i njih Duh Sveti rasvijetli i privede na put spasenja.
Svemogući vječni Bože,
daj da oni što Krista ne priznaju
u iskrenosti hode pred tobom i spoznaju istinu:
a nama udijeli da stalno rastemo u uzajamnoj ljubavi,
sve više ulazimo u otajstvo tvoga života
te budemo u svijetu što bolji svjedoci tvoje ljubavi.
Po Kristu Gospodinu našem.
Amen.
