Franjo je pak od Boga pozvan popravljati Crkvu. I on čitav svoj život ulaže u to; sav se ugradio u nju. I to je ključno: sve njegove zadivljujuće vrline i čudesna djela ne pripadaju njemu i on ih ne čuva za sebe, već on njima – stavljajući se posve u službu Crkve – obogaćuje i popravlja, obnavlja istu.
Prije nekoliko dana, 29. rujna, naša su braća položila doživotne zavjete u Zadru. U prigodnoj je propovijedi provincijal zadarskih franjevaca fra Andrija Bilokapić istaknuo dvije značajne stvari. Prva je da je u Crkvi prisutna kriza crkvenosti (ironično, zar ne?!), a druga da je Franjin život na početku, u sredini i na kraju bio – popravljanje Crkve. Franjin život nam, dakle, može pomoći u rješavanju spomenute krize.
Što bi značilo to da je Crkva u krizi crkvenosti? To bi značilo da je ona, odnosno njezini članovi, u krizi samog svog identiteta. Da bismo to bolje razumjeli, trebamo razjasniti što zapravo mislimo kad kažemo „Crkva“. Crkva je zajednica od Boga pozvanih ljudi (grčka novozavjetna riječ za Crkvu jest „ekklesia“ – „zajednica pozvanih“); nju, naime, čine ljudi koji su od Boga pozvani u jednu zajednicu, jedan narod koji njemu pripada i njemu služi (poput Izabranog naroda). To je zajednica ili narod od Boga otkupljenih ljudi. Budući da je Bog jedan, svi koji u njega vjeruju i njega slave trebaju biti jedno (usp. Iv 17,21-23). Stoga on sve koje je otkupio poziva da budu dio njegova naroda, Crkve. Druga novozavjetna slika to još bolje opisuje. Kada sveti Pavao govori o Crkvi, on veli da je ona Tijelo Kristovo, dok je Krist Glava tog Tijela; ona je neodvojivi dio Krista, kao što je tijelo neodvojivo od glave. Stoga se svaki koji se želi pridružiti Kristu, pridružuje Crkvi – Tijelu Kristovu. Po Crkvi čovjek postaje pritjelovljen Kristu. Tako svaki koji se pridružuje Kristu postaje dijelom cijelog Tijela, jednim od udova – postaje dijelom zajednice. Po ovomu, ako je Crkva u krizi crkvenosti, to znači da se njezini članovi ne osjećaju i ne ponašaju kao članovi zajednice (Crkve). Ne osjećaju se i ne ponašaju kao da su dio zajednice, već žive kao pojedinci.
Franjo je pak od Boga pozvan popravljati Crkvu. I on čitav svoj život ulaže u to; sav se ugradio u nju. I to je ključno: sve njegove zadivljujuće vrline i čudesna djela ne pripadaju njemu i on ih ne čuva za sebe, već on njima – stavljajući se posve u službu Crkve – obogaćuje i popravlja, obnavlja istu. On postiže svetost ne kao pojedinac, već kao dio zajednice: sudjeluje u svetim sakramentima koje mu udjeljuje Crkva; traži savjet od svećenika; moli molitve Crkve; kada osjeća da Bog njega i njegovu braću poziva na određeni način života, ide u Rim kod pape tražiti dopuštenje i blagoslov za to. Franjo svoj poziv živi u Crkvi, po Crkvi i za Crkvu.
Njegov nam primjer pokazuje što znači biti katolik. Katolik je onaj koji je po Crkvi i sakramentima koje ona pruža postao udom Kristova Tijela; on je nadalje onaj koji svoje zajedništvo s Bogom živi u zajedništvu s cijelim njegovim narodom; sveukupno pak njegovo djelovanje jest za Crkvu i njezin rast. Sveti Pavao kaže: „Bog i dade jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje, da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova“ (Ef 4,11-12). Iz ovog vidimo da sve što primamo i što jesmo jest u službi izgrađivanja Tijela Kristova, Crkve. Nitko od nas sebi ne živi… Zato je s katoličanstvom nespojivo da katolik gaji individualizam u svom duhovnom životu. Katolik se (nanovo) rađa u zajednici i u njoj živi.
A da ne bi tkogod pomislio da je živjeti za Crkvu u sebi ipak nepotpuno, jer Crkvi pripada samo jedan dio čovječanstva, važno je naglasiti da Crkva nije samoj sebi svrha. Ona postoji isključivo poradi spasenja ljudi – ona je „sakrament spasenja ljudskog roda“. Stoga, kao što biti katolik po svojoj naravi znači biti dijelom zajednice, tako i biti Crkva znači biti usmjerenom prema cijelom čovječanstvu, šireći ljubav Kristovu i pozivajući sve ljude k spasenju. Crkva je poslana svima.
Zato se o svetkovini svetog Franje, istinskog sina Crkve, možemo zapitati: Osjećam li se ja dijelom Crkve, udom Kristova Tijela? Živim li svoj duhovni život u zajednici, usmjeren prema drugima – svojoj braći i sestrama – ili sam tu samo ja i moj „privatni“ Bog? Je li moj život u službi izgrađivanja Tijela Kristova i spasenja svih ljudi ili sam usredotočen samo na sebe i svoje spasenje? Molimo svetog Franju da nam pokaže kako se ugrađivati u Tijelo Kristovo – Crkvu i tako ispuniti volju Boga koji nas je na to pozvao.
