Ekologija i ekološka kriza počinju od pojedinaca i nikad se ne prestaju ticati sviju nas pojedinačno (bili mi toga svjesni ili ne). Umjesto razmišljanja o velikim svjetskim problemima, naspram kojih se naš mogući doprinos čini potpuno beznačajan i uzaludan, trebamo razmišljati o onome što svatko od nas čini i može učiniti.
Kada želimo govoriti o nečemu velikom, kompleksnom, o nekom kompliciranom sustavu ili pojmu, mislim da je najbolje krenuti od osnovâ, koje same po sebi – na veoma jednostavan način – objašnjavaju što taj veliki sustav u sebi jest i čime se on bavi. Takav je slučaj, primjerice, kod govora o filozofiji. Pri samome spomenu riječi „filozofija“ većini se ljudi diže kosa na glavi, no ako govorimo o razmišljanju, počinjući od toga kako svi mi neprestance razmišljamo, pitamo se i kroz to propitkivanje tražimo ispravne zaključke – odnosno istinu - mudrost (grč. sofia) – veoma ćemo lako otkriti ljudima kako su i oni sami tragatelji, ljubitelji istine te samim time i filozofi. Tako i ja, pišući o ekologiji, ne želim govoriti o svim mogućim granama ekologije, o statistici koja ide ekologiji u prilog, o klimatskim promjenama, Greti Thunberg itd., već ću početi od onoga primarnoga – i, po meni, ključnoga – što po sebi razjašnjava ekološku krizu i osvjetljava njezino rješenje te nam otkriva ekologiju kao neizostavni dio svih nas.
Jedna od osobina koja je karakterizirala naše društvo do prije 80-ak godina jest bliskost. Život – u nedostatku današnje tehnologije – bio je takav da su ljudi živjeli uronjeni u vlastitu stvarnost, radeći ono što su radili, živeći onako kako je već bilo moguće. Bili su blisko povezani sa svojim obiteljima, rodbinom i susjedima. To je bilo tako, jasno, jer nije ni postojala neka mogućnost distanciranja jednih od drugih kakva danas postoji: prelaskom u virtualnu stvarnost društvenih mreža ili video igrica, odlaskom na drugo mjesto brzim prijevozom ili slično. Život je tadašnjih ljudi sačinjavalo ono što im je bilo i fizički blisko (npr. oni tada nisu mogli raditi „na daljinu“). Hrana koju su imali bila je njihova, domaća hrana, pomnom brigom i teškim radom uzgajana. Odjeća koju su nosili bila je ponajviše iz njihove domaće proizvodnje, kao i alat koji su koristili. Više-manje sve što su imali i koristili dolazilo je neposredno od njih samih; oni su to poznavali, i zato su to mogli s velikim pouzdanjem i koristiti. Moj pradjed je koristio motiku i vile koje je sam napravio, jeo hranu koju je sam uzgojio, nosio odjeću koju je netko iz njegove obitelji izvezao. A ja? Ja koristim laptop s određenim serijskim brojem i natpisom „Made in China“. Jedem voće industrijskih proizvođača, bez okusa. Nosim odjeću na kojoj stoji „Made in Bangladesh“, a da točno ni ne znam gdje se ta država na karti nalazi. I sve se to promijenilo u svega nekoliko generacija.
Kojom riječju to najbolje opisati? Predlažem sljedeću: otuđenost. U iznimno kratkom vremenskom razdoblju – naglom industrijalizacijom i promjenom životnih standarda – čovjek se uspio otuđiti od sebe i izvorâ svega onoga što u životu koristi. Nastala je golema distanca između njega i izvora hrane koju svaki dan u sebe unosi; između njega i izvora odjeće koju kupuje i na sebi nosi, itd. I ta distanca – nedostatak osobnog doticaja – vrlo je brzo dovela do obescjenjivanja svega što koristimo. Predmet za mene nema važnost i vrijednost jer ne poznam trud i osobu (autora) koja se iza njega krije. Zato mi je svejedno: gomilati odjeću ili je baciti. Gomilati hranu pa je baciti. Kultura ravnodušnosti, kultura otpada.
Jednom je jedan teolog rekao: „Zaborav nauka rezultira lošim moralom.“ U prijevodu, naš zaborav, otuđenost i gubitak doticaja sa stvarnošću koja tvori naš život rezultira i lošim ponašanjem prema toj stvarnosti. Naše nepoznavanje licâ onih koji nam (pro)daju svoje proizvode dovelo je do ravnodušnog i bezobraznog ponašanja prema tim proizvodima. S druge strane, jer proizvođači ne poznaju nas koji kupujemo, mogu nam prodavati što god hoće, jer smo mi tek jedan broj na tržištu. Otuđenost…
Ekologija i ekološka kriza počinju od pojedinaca i nikad se ne prestaju ticati sviju nas pojedinačno (bili mi toga svjesni ili ne). Umjesto razmišljanja o velikim svjetskim problemima, naspram kojih se naš mogući doprinos čini potpuno beznačajan i uzaludan, trebamo razmišljati o onome što svatko od nas čini i može učiniti. I to je veoma jednostavno. Svatko od nas si treba postaviti pitanja poput: „Gdje završava moj otpad?“ „Pridonosi li moj odnos prema stvarima zdravijem okolišu ili ga zagađuje?“ „Jesam li rasipan ili sam razuman i umjeren?“, i onda sukladno vlastitoj trenutnoj situaciji djelovati na bolje. To sve zahtijeva upravo bliskost, bliskost sa stvarima koje koristimo, kao i s ljudima s kojima dijelimo ovu zajedničku zemlju (Zemlju) i na koje svaki naš čin utječe. Jedan od ključnih elemenata ekološke krize kojeg dugo vremena nisam bio svjestan jest upravo ugroženost siromašnih. Naime, sva ova onečišćenja vodâ i zemlje zapravo najviše štete nanose onima koji su najsiromašniji i najranjiviji – oni nastanjuju većinu obalnih područja i uopće nemaju tu mogućnost skrasiti se u gradovima, poput nas. Najnezaštićeniji su i najranjiviji. A mi smo im daleko – bilo fizički, bilo mentalno.
Bliskost koja rađa brigom je, dakle, rješenje. A ona se može ostvariti na više načina. Najbolji način jest fizički doticaj – kontakt s bitnim stvarima koje se tiču ovog problema, kao npr. susret s deponijem smeća (kao mjestom gdje i moj otpad u konačnici završava), susret sa siromašnima čije živote naše onečišćavanje ugrožava i sl. No, ona se može ostvariti na još neke načine. Naprimjer kroz sâmo razmišljanje o ovim situacijama. Iako možda ne mogu uživo susresti ljude čija zemlja biva onečišćavana, vidjeti ribe koje su pune plastičnog otpada, mogu o tome sâm promišljati i na taj način stupiti u doticaj s time, postati svjesniji i, posljedično, djelovati u skladu s takvom sviješću. Mogu možda pogledati i neku reportažu o tome. Bilo kako bilo, bliskost – kontakt koja rađa većom svjesnošću ključna je za obnovu naših života i našeg okoliša. Ona nam je neophodna kako bismo više cijenili ono što smo prestali cijeniti – i prirodu i ljude oko nas.
Na kraju, ovaj govor o otuđenosti i bliskosti ne opisuje tek uzroke ekološke krize i njezino rješenje. On nam razotkriva temeljni problem čovjeka uopće. Da parafraziram Blaisea Pascala: svi čovjekovi problemi izviru iz njegove otuđenosti od njega samoga, i – dodao bih – otuđenosti od drugih i od prirode. Kada čovjek ne živi susret i bliskost on gubi ono svoje ljudsko, dobro. Svađe, prijevare, ubojstva i ratovi samo su raznovrsne posljedice toga primarnog otuđenja. Stoga bih rekao da ova dijagnoza otuđenosti i lijek bliskosti mogu poslužiti za opis ljudske naravi općenito, kao i za lijek toj ranjenoj naravi.
I konačno, da teoriji dademo praktični oblik. Jedan od odličnih projekata koji na tako jednostavan i konkretan način podiže ekološku svijest jest projekt CRO Laudato Si', iniciran krajem prošle godine od Hrvatskog katoličkog sveučilišta uz suradnju Franjevačkog svjetovnog reda i Frame Hrvatska. On je po sebi dokaz da se ekološka kriza i rješenje te krize tiču svih nas. Kroz sudjelovanje u mjesečnim projektnim aktivnostima (a to se može prateći istoimenu FB stranicu) najobičniji pojedinac čini jednostavne i male stvari – poput manjeg trošenja vode, izbjegavanja bacanja hrane, manjeg korištenja plastike i sl. – i tako razvija dobre navike. I upravo će pojedinci s takvim dobrim navikama sutra tvoriti odgovorno društvo koje će znati raspolagati s materijalnim sredstvima koja su mu dana na korištenje. Nadam se da će svatko od nas tim putem ići.
