Sučeljavanja koja smo imali prilike pratiti proteklih tjedana ukazala su na ozbiljan problem domaćih „mainstream“ medija i nedostatak kvalitetnih rasprava u medijskom prostoru.
Predizborno je vrijeme. Za političare vrijeme predstavljanja, a za birače promišljanja. Ovisno o tome što i kako (!) političari predstave kao vlastite vrijednosti i program djelovanja, birači se odlučuju. Najveći dio tog predstavljanja, znamo, čine riječi. One služe izricanju stavova i ideja koje političar zastupa. Dok je političareva zadaća iznositi vlastite ideje i planove, želja je birača čuti i razumjeti iste, u svrhu što boljeg razlikovanja između mnoštva kandidata, te posljedično što bolje izborne odluke. Da bi do toga došlo, potrebno je posredovati političareve ideje i planove biračima. Dok se to prije najviše činilo predizbornim skupovima i kojekakvim letcima, danas glavnu ulogu posredovanja (lat. medio – biti u sredini) igraju mediji, i to ponajviše oni vizualni. Budući da je njihova primarna svrha kao medijâ (posrednikâ) prenošenje stvarnosti onakve kakva jest, tako bi oni i u predizborno vrijeme trebali prenositi stvarno i istinito izjave političkih kandidata. (Jednako bi tako i tumačenje tih izjava trebalo služiti njihovu što cjelovitijem razjašnjenju.) Kako bi ostvarili svoju ulogu posrednika, oni pozivaju kandidate u svoje emisije te ih – a sve „u službu biračima / publici“ – ispituju o njihovim stavovima i političkim programima. Nekada se tu radi o samo jednom kandidatu, a češće o više njih iz različitih političkih struja.
Tako smo proteklih tjedana gotovo svaki dan imali priliku pratiti sučeljavanja kandidata različitih političkih opcija. Oni su bili pozvani u emisijama o određenim temama iznijeti svoje mišljenje te ga onda sučeliti sa suparnikom/cima. Međutim, što očekivati od jednog takvog „sučeljavanja“ koje se odvija u emisiji trajanja od, recimo, 60 minuta, a gdje je uključeno 4 ili 5 političkih kandidata (i dodajmo još k tome i voditelja)? Ako 10 minuta iskoriste sam voditelj, reklame i prilozi emitirani tijekom emisije, kandidatima ostaje po 10 minuta svakome. Podijelimo li to na bar 5 tema o kojima će se razgovarati, svaki kandidat ima prosječno 2 minute vremena izreći svoje mišljenje (argumentirano?!) o svakoj od tema.
I što dobijemo? Kratke, naučene i već dobro poznate fraze uz malograđansko nadglasavanje i optuživanje. Ista scena iz godine u godinu. Ali, moram priznati, shvatio sam i da ovo nadglasavanje koje je tako učestalo nije isključivo odraz nekulture određenih kandidata, već ono proizlazi i iz njihove svijesti da imaju tako malo vremena prije nego će voditelj dati riječ drugome sugovorniku ili zaključiti temu i prijeći na sljedeću. Svjesni vremenske ograničenosti pokušavaju kratke sekunde što bolje iskoristiti, ne dopuštajući – dakako – da sugovornikova bude zadnja. Tako onda nakon 60 minuta kratkih floskula i klasičnog prepucavanja nemamo ništa novo rečeno, raspravljeno ili zaključeno, i jedino što nam ostaje jest osjećaj frustracije.
I onda se s pravom zapitamo: koji bi uopće bio cilj ovakvih „sučeljavanja“? Dati prostora da se izreknu stavovi kandidata te se potom sučele u argumentiranoj raspravi gdje će se jasno vidjeti čiji argumenti „bolje drže vodu“, a čiji ne te time osvijetliti biračima vrijednost stavova i argumenata dotičnih kandidata i njihovih političkih opcija? Izgleda da ne. Iznijeti stvarnost onakvom kakva jest ovdje nije cilj. Cilj bi prije bio učiniti stvarnost (u ovom slučaju stavove i ideje političkih kandidata) nejasnom, zamršenom i tako poticati na kriva shvaćanja i tumačenja iste. To dakako pogoduje znatiželji publike i stvaranju novih sočnih i intrigantnih naslova i „klikbajtova“, što u konačnici pogoduje samim medijima. Toga smo ovih dana itekako svjedoci.
Ovo sve pokazuje kako mnogi mediji uopće ne cijene politiku i ozbiljna politička pitanja. Dapače, ne cijene ni svoju publiku (birače), za koju smatraju da su im ovakve površne i manipulativne rasprave o politici sasvim dovoljne. Iako hine brigu i za politiku i publiku, oni zapravo iskorištavaju svoju medijsku moć kako bi je manipulacijom još više umnožili. Rasprave o ozbiljnim pitanjima, koje oni upriličuju, ovdje su samo u službi njihove popularnosti i konkurentnosti.
Jednom je prilikom poznati sociolog religije Željko Mardešić zapisao kako je u komunizmu na djelu bilo „poniženje uma“. Ljudi, a osobito mladi, koji su bili žedni znanja i istine, zauzvrat su od vladajućih – koji su kontrolirali i medije i kulturu i obrazovanje – dobivali samo ideologiju. Namjesto istine: ideološki derivati i otpadci. Upravo je jednaka agenda i danas na djelu, kada su mediji u istoj toj službi „poniženja uma“, umjesto da služe njegovu uzvišenju istinom.
Ovo dakako pogoduje i onim političkim kandidatima kojima je cilj promicati vlastitu ideologiju i onima koji ne umiju više od 2 minute suvislo i argumentirano iznositi vlastito mišljenje. A šteti pak najviše onima koji imaju dobre vrijednosti, ali im se ne dopušta iznijeti ih i obrazložiti te tako bivaju prikazani sličnima ili gorima od ovih prethodnih. Nažalost.
Sve ovo jasno ukazuje na ono što nam nedostaje i čega smo potrebni u medijskom prostoru. Potrebni smo ozbiljnih rasprava kakve i priliče ozbiljnim temama i problemima. I ne samo u predizborno vrijeme i isključivo o temama usko vezanima uz politiku. Konstruktivnih rasprava o ozbiljnim temama koje se tiču cijeloga društva potrebni smo uvijek! Kao što su te teme i problemi kruh naš svagdašnji, tako trebaju biti i rasprave o njima.
Kultura raspravljanja i sučeljavanja stavova i argumenata jest kultura koja potiče kritičko promišljanje i uzvisuje um. To je kultura koja promiče čežnju za istinom i znanjem i tako razotkriva i rastvara ideologije. To je kultura koja je dostojna čovjeka i njegove čežnje za istinom. Nadati nam se je da će uskoro doći vrijeme kad ćemo u našem medijskom prostoru imati više ozbiljnih i temeljitih rasprava koje će služiti promicanju istine i uzdizanju cijeloga društva i tako stati na kraj manipulaciji ideologijâ i kvaziistinâ.
*Ovaj sud o medijima ne vrijedi općenito, za sve medije, već za određeni dio njih. Nisu svi, dakako, jednaki u svom izvještavanju već, Bogu hvala, ima i onih koji se razlikuju od ovih kojima je kritika upućena.
