A za Domovinu se valja i dalje boriti u duhovnom i moralnom smislu, hrabro poput naših branitelja. Jer ono što voliš zato si spreman i trpjeti.
„Dom se ne može kupiti“ vele naši emigranti s kojima se Gotovina susreće u dalekoj Argentini na samome početku filma. Ta čežnja za Domovinom obilježava čitavoga Generala, a čežnja naših iseljenika ponavlja se i danas u tolikima koji moraju napuštati voljenu Hrvatsku, iako nam više ne prijeti neprijatelj i pucanj puške. Vidimo kako je duhovna bitka za Domovinu u punom jeku. Ljudi odlaze ponajviše zbog nepravde i razočaranosti. Dok se takvi osjećaji ne uklone, borba nije dovršena i Hrvatska nije do kraja oslobođena.
Ono u čemu valja pohvaliti filmskoga tvorca Vrdoljaka jest kako se u njegovom djelu izbjegava svaka pomisao na osvetu ili mržnju pa redatelj prije presudne kninske epizode u usta Bobetka stavlja sljedeće riječi: „Od osvete nema koristi, čak ni utjehe“; pa zapovijeda Gotovini: „Učini sve da se izbjegne osveta!“ Time otvara prostor za oprost, koji u ovom slučaju ne znači zaborav, nego oslobađanja od mržnje i zvjerstva koje se u čovjeku budi kada je zatrovan zlom. Naime, rat u čovjeku probudi najgore. Rat nikako i nikada nije dobar. „Rat sve izruguje!“ kako poručuje General. Međutim i u takvim (ne)prilikama treba ostati čovjek, a o tome film svjedoči.
Zbog svega navedeneg Generalu treba oprostiti i pojedine tehničke nedostatke. Što vizualnim stilom, što scenarističkim odlukama. Ponekad nije jasan raspored i dinamika radnje jer film je sniman kao serija u više nastavaka pa katkada nedostaje jasan i finaliziran uvid. Vjerojatno najlošiji dio filma su banalizirane, nedorečene i površne Gotovinine epizode sa ženama. Uz to se u njima pravda bračnu nevjeru jer ratni heroji kao da imaju pravo na takvo ponašanje sa svojevrsnim moralnim dopustom. Nevjeru se iz vjerničkog kuta nipošto i nikada ne može opravdati, pa ni u ratu. Ovdje je glavni lik heroiziran, iako se ne ponaša herojski.
Pojavljivanje Generala nam je otkrilo i još jednu veliku boljku. Kako je netko dobro primjetio riječ je o dva društva ili dvije stvarnosti unutar našega društva. Jedna stvarnost je ona realna Hrvatska koja puni kina i gleda film "General" te prihvaća s velikim odobravanjem prvi istinski hrvatski film o Domovinskom ratu. Druga stvarnost je ona umjetno medijski fabricirana ili mainstream Hrvatska koja pljuje po filmu ističući kako su tri milijuna eura javnog novca, koji su u njega uloženi, bačeni u vjetar. Međutim, kada se novac poreznih obveznika godinama izdvaja za ogavne udruge i novine koji pljuju po svemu hrvatskom, to nikome ne smeta. Vjerujem kako bi svaki domoljub istoga trena spremno prenamijenio veliki novac koji je dan sumnjivim udrugama ili srpskim Novostima za još pokoji vrijedan film o hrvatskoj povijesti.
Možda medijsku fabriciranu iliti mainstream Hrvatsku bole i neki drugi elementi koji su vidljivi u filmu, kao što su krunica ili Gospina slika; ili možda glasna molitva vojnika prije kninske bitke. Njima film nije dovoljno sekularan i religiozno korektan. Zato je netko zgodno primjetio kako se tim kritičarima ne sviđa Hrvatska, a ne film. Plaćenička i prema Domovini prezirna medijska scena umjetno kreira i nameće mišljenja većini. I to nije prvi put. Prisjetimo se samo Istanbulske.
Stoga General služi tome da se suočimo sa svojom prošlosti. Možda ponajprije oni koji Domovinu nisu ni htjeli. Zato o povijesti valja govoriti, pisati i snimati filmove kako ne bi zavladao zaborav. A za Domovinu se valja i dalje boriti u duhovnom i moralnom smislu, hrabro poput naših branitelja. Jer ono što voliš zato si spreman i trpjeti. Kao što Gotovina reče svome vjernom suradniku Rosi na koncu filma: „Hrvatska je tvoja i moja bol.“
