Slovo o fra Janku Bubalu

Čitajući jednu njegovu pjesmu dobiva se dojam kao da ga poznaš cijeloga, a što više čitaš fra Jankovu poeziju otkrivaš nepoznate dubine njegova bića, dubine bića snažno povezane s Bićem.

Postoje ljudi o kojima nikada nije dovoljno rečeno i napisano. Jedan od takvih ljudi zasigurno je franjevac, svećenik i pjesnik fra Janko Bubalo. Pomalo nepravedno, jedna genijalna pjesnička duša nikada nije bila dovoljno cijenjena u širim krugovima. Pokušat ću u rečenicama koje slijede, u ovoj godini kada obilježavamo pjesnikov stoti rođendan, predstaviti i približiti lik i djelo fra Janka Bubala.

Janko Bubalo (krsnim imenom Nikola) rođen je 31. siječnja 1913. u malom širokobriješkom selu Turčinovići, ispod brda zvanog Trtla po kojem će kasnije pjesnik sebe prozvati Janko Trtalski. Dječak Nikola rastao je u dobi i mudrosti, a otac Petar, po povratku sa ratišta I. svjetskog rata naučio ga je čitati i pisati. Nikola je krenuo u školu na Široki Brijeg svakodnevno pješačeći i više od deset kilometara. Godine 1926. ulazi u sjemenište hercegovačkih fratara na Širokom Brijegu, a u ljeto 1932. oblači franjevački habit i odlazi na Humac kod Ljubuškog uzevši redovničko ime fra Janko. Još za sjemenišnih dana objavljuje svoje radove u Luči, a u novicijatu objavljuje u časopisu hercegovačkih sjemeništaraca Ruža. Nakon novicijata, fra Janko se vraća na Široki Brijeg i završava više razrede Gimnazije, a godine 1935. odlazi na studij u Mostar gdje 1938. biva zaređen za svećenika Hercegovačke franjevačke provincije.

Za vrijeme studija mladi je franjevac jako puno pisao, a svoja djela objavljivao je u časopisima Hrvatska smotra, Hrvatska straža, zborniku Stopama Otaca i u Obitelji. Nakon svećeničkog ređenja fra Janko odlazi u Wroclaw u Poljsku na završetak studija, a vraća se 1940. te odlazi u Niš na odsluženje vojnog roka gdje ne ostaje dugo nego već 1941. bježi iz vojske natrag u Hercegovinu o čemu je pisao u svojim memoarskim bilješkama Apokaliptični dani – u sjeni zablude. Po dolasku u Hercegovinu fra Janko je imenovan župnim vikarom u Rasnu, a 1943. odlazi na službu u Vitinu gdje ostaje do 1950. Po završetku II. svjetskog rata i dolaska srbo-komunista na vlast i stvaranja Nove Jugoslavije fra Janko biva uhapšen i u zatvoru u Ljubuškom, uz neljudske uvjete i užasne torture, provodi punih pet mjeseci. Nakon zatvora ponovno se vraća u Vitinu, a godine 1950. odlazi na Čerin gdje ostaje sve do 1981. kada odlazi na Humac gdje umire 21. veljače 1997. Deset godina prije, fra Janko je primljen u Društvo književnika Hrvatske kao prvi svećenik član Društva, a godinu dana prije predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman odlikuje fra Janka Bubala Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića za osobit doprinos kulturi.

Jedan od ključnih trenutaka u stvaralaštvu Janka Bubala dogodio se na Božić 1936. Iz nikada poznatih razloga, Janko Bubalo spaljuje sva svoja pjesnička ostvarenja, nakon deset godina aktivnog bavljenja književnošću, osobito poezijom. Te večer odlučio je više ne pisati. Ipak, kako to obično biva, pjesnici uvijek progovore jer to je njihova sudbina. Godine 1955. nastalo je djelo, po samom pjesniku, ponajbolje koje je on ikada napisao. Bila je to poema Šipci su cvali, bilo je proljeće, koju je, ostavši u rukopisu, nažalost uništila vlaga u potkrovlju župnog stana na Čerinu. Godine 1971. hercegovački franjevci objavljuju knjižicu pod imenom Brošura Široki Brijeg gdje, prvi put nakon rata, donose imena pobijenih hercegovačkih franjevaca, žrtava komunističkog zločina. U toj knjižici zapaženo mjesto imala je fra Jankova pjesma Raspon trenutka.

Od tada Bubalo ponovno počinje pisati, a kao produkt imamo čak sedam zbirki pjesama, knjigu memoara i nekoliko uradaka u suradnji sa drugim autorima. Objavljuje u Kršnom zavičaju, Jukiću, Maruliću, Glasu Koncila, Kani…, a kako je sam posvjedočio njegovi uradci nastajali su „bez velika truda i naknadne dorade“. Treba naglasiti važnost već spomenute knjige memoara u kojoj autor iz prve ruke donosi činjenice i događaje koji su godinama bili predmet kontroverzi i iskrivljenih stvarnosti, a odnose se na poraće II. Svjetskog rata i krvoločne zločine počinjene nad narodom Hercegovine i nad našom zajednicom. U smiraj pjesnikova života dogodilo se Međugorje. Fra Janko je, na početku opravdano sumnjičav, ubrzo postao jedan od ljudi koji je Međugorje doživio i proživio. Godinama je bio član slavne četvorke staraca (fra Vinko Dragićević, fra Luka Sušac, fra Srećko Granić i on) koji su neumorno, iz dana u dan, iz samostana na Humcu išli u Međugorje ispovijedati vjernike koji su u potrazi za mirom došli Kraljici Mira. O Međugorju je puno pisao, a objavljene su u dvije njegove knjige.

Pjesništvo Janka Bubala pjesništvo je ideala i stvarnosti. Uvijek na strani malenih, svojom jednostavnošću – na tragu one svetoga Franje – osvaja čitatelja. Čitajući jednu njegovu pjesmu dobiva se dojam kao da ga poznaš cijeloga, a što više čitaš fra Jankovu poeziju otkrivaš nepoznate dubine njegova bića, dubine bića snažno povezane s Bićem. Njegova je poezija poezija prelijevanja i oduševljenja naoko sitnicama koje u njegovim riječima postaju temeljna egzistencija jednoga života. Ne čudi stoga da su o njemu pisali ponajbolji hrvatski književni kritičari poput: Ivankovića, Ladana, Stamaća, Jelčića, Horvatića, Nikolića, Donata, ali i brojni drugi. Motivi koji ponajviše izranjaju iz fra Jankove poezije su zasigurno motivi kršćanskog svjetonazora, biblijski motivi, zatim motivi Hercegovine, Širokoga Brijega, motivi naše nevino pobijene braće, motivi obitelji i roditeljskog doma, motivi propitkivanja i motivi odgovora. Za kraj donosimo jednu fra Jankovu pjesmu po izboru autora ovoga članka.