Bacajući pogled na protekla vremena, neminovno će nam se pogled zaustaviti na pojedinim događajima, odnosno osobama koje su sudjelovale u određenom događaju. Ti događaji su samo djelići sveukupne svjetske povijesti.
U nekoliko nastavaka progovorit ću o velikom malom bratu fra Didaku Buntiću. Neću govoriti o nekakvim velikim otkrićima vezanim za njegov život i njegov rad, nego o njegovom jednostavnom životu velikog malog brata i njegovim zaslugama po kojima je zaslužio isplivati na površinu naše povijesti, a ne ostati u tami i zaboravu.
Miji Buntiću i Matiji rođ. Stojić rodio se 9. listopada 1871. godine u selu Paoči kod Čitluka prvi sin Franjo. Primljen je u kršćansku zajednicu već sutradan. Imao je sreću što se rodio u pobožnoj, mnogobrojnoj, ali i vrlo siromašnoj obitelji. Uči čitati i pisati kod seoskog učitelja Šimuna Buljana i kod svojih stričeva. Počinje školovanje u Gradnićima 1882. godine. Iako je imao ponudu za upis na časničku školu, njegova je majka željela sina fratra i već u listopadu 1883. njegovi ga roditelji upisuju u Franjevačko sjemenište na Širokom Brijegu. Sljedeći važan korak u Franjinu životu jest stupanje u Franjevački red. To se dogodilo 18. veljače 1888. godine u franjevačkom samostanu na Humcu pokraj Ljubuškog i tom prigodom svoje kršteno ime Franjo mijenja u fra Didak. Nakon godine novicijata polaže prve jednostavne zavjete. U školskoj godini 1889./90. odlazi na studij teologije i filozofije u Innsbruck i tamo provodi narednih šest godina. 22. veljače. 1892. godine fra Didak polaže svečane zavjete, a 29. srpnja 1894. zaređen je za svećenika. Nedugo zatim vraća se u Hercegovinu i proslavlja svoju mladu misu među svojim narodom. 1895. se definitivno vraća i zauvijek ostaje u Hercegovini. U svom prilično kratkom svećeničkom životu promijenio je samo dva mjesta boravišta: Mostar, tri posljednje godine svoga zemaljskog života i Široki Brijeg, ostatak života. Njegovo životno djelo je upravo vezano za Široki Brijeg. Zaslužan je za naobrazbu hercegovačkog katoličkog puka putem seljačkih škola, a drugo njegovo djelo koje je ostavilo trajan i neizbrisiv trag u Hercegovini jest izgradnja širokobriješke crkve, rado nazivane fra Didakovom katedralom.
Kao profesor na širokobriješkoj gimnaziji prve dvije godine predaje vjeronauk i hrvatski jezik. Kasnije postaje profesor grčkog i latinskog jezika te odgojitelj mladeži. U školi radi s velikim zanosom i zalaganjem. Od 1911. godine vrši dužnost direktora. Na toj službi ostaje sve do 1919. godine, kada je izabran za provincijala Hercegovačke franjevačke provincije. Tada odlazi sa Širokog Brijega na novu službu u Mostar, upravno središte Provincije. U Mostaru ostaje sve do svoje smrti 3. veljače 1922. godine. Umro je u Čitluku, a uzrok smrti je bio srčani infarkt.
Među ostalim službama koje je fra Didak obavljao, vrijedi spomenuti i političke dužnosti. Bio je član središnjeg odbora Hrvatske narodne zajednice (HNZ-a), prvog udruženja Hrvata političke naravi u Bosni i Hercegovini. Nadalje, bio je član Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, te je ušao u Narodno predstavništvo SHS-a. Također bio je član Konstituante i narodni zastupnik. Važno je istaknuti da je bio, kao i većina hercegovačkih franjevaca, pobornik politike Ante Starčevića. Bio je veoma učen i poštovan fratar. Znao je govoriti njemački, talijanski, grčki i latinski, a razumijevao je francuski. Tako je na kapitulu franjevačkog Reda 1921. godine stekao mnogo prijatelja među europskim provincijalima. Ti provincijali su mu iskazali svoje poštovanje, veliku naklonost i prijateljstvo time što su na svoja sveučilišta rado primali bogoslove Hercegovačke franjevačke provincije. Na audijenciji kod pape Benedikta XV., koja je upriličena nakon kapitula, Sveti Otac se posebno zanimao za ovog pobožnog, jednostavnog i velikog hercegovačkog fratra.
Fra Didak je umro iznenada. Ostalo je za njim mnogo nedovršena posla. Baš je tog posljednjega dana bio u Čitluku kako bi izrazio želju za izgradnjom brane u Čitlučkom polju. No, na misi, koju je on predvodio, doživio je srčani infarkt i srušio se na pod. Nakon sat i pol mirovanja fra Didak je preminuo. To se zbilo 3. veljače, a pokop je bio 5. veljače 1922. u Čitluku. Mnoštvo hercegovačkog puka se toga dana slilo u Čitluk. Mnogi oproštajni govori i tihi šapat molitava, te jecaji Hercegovaca za svojim duhovnim ocem ispratili su fra Didaka k Bogu. Pokopan je u habitu i u štoli u jednostavnom drvenom sanduku. Vijest o njegovoj smrti širila se munjevitom brzinom kroz sve pore društva u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, pa i šire. 9. listopada 1938. fra Didakovo tijelo je preneseno u crkvu na Širokom Brijegu, kamenu ljepoticu, koju je on sagradio. Jedna zanimljivost vezana za prijenos fra Didakova tijela. Medicinski su stručnjaci nakon otvaranja sanduka pronašli očuvano tijelo ovoga franjevca, onakvo kakvo je imao za života. Njegovo tijelo je položeno u lijevoj bočnoj lađi širokobriješke crkve. Iznad groba mu piše: "Fra Didak Buntić 1871.-1922." Do njega počiva fra Rafo Barišić, prvi hercegovački biskup, a na suprotnoj strani, tj. u desnoj lađi, počivaju kosti širokobrijeških fratara mučenika iz Drugog svjetskog rata. Bilo je mnogo inicijativa za razne spomenike i knjige u njegov spomen. Na Širokom Brijegu mu je tek 1998. godine podignut brončani spomenik, koji se nalazi u neposrednoj blizini crkve i gimnazije. U nekrologiju naše Provincije za 5. veljače stoji: Fra Didak Buntić je umro u 51. godini života, 34. godini redovništva, 28. godini svećeništva, 24. godini učiteljstva i 3. godini provincijalstva.
(Nastavlja se)
