U što biti siguran kad je samo mijena stalna? Uvijek se nešto mijenja. Ili bolje, uvijek se sve mijenja. Gledajući sve oko sebe, vidim samo promjenu, vidim samo mijenjanje. I na bolje i na gore.
Gdje i kako pronaći nešto što bi bilo toliko tvrdo i čvrsto, postojano i snažno što bi odoljelo promjeni i što se ne bi dalo mijenjati? Nije li to možda ono blago na njivi za koje vrijedi prodati sve svoje i kupiti tu njivu, iskopati to blago i uživati u njemu?
Sama osoba je vrlo promjenjiva pojava u prirodi. Za one koji se dugo drže svojih stavova i načela, koji čvrsto zastupaju neko mišljenje znamo reći da su karakterni, tvrdoglavi ili ustrajni. A osoba se mijenja svaki dan. Nešto se u njoj rađa, nešto umire. Nešto se pojavljuje, nešto nestaje. Kao da taj proces nikad ne prestaje, pa čak i kod vrlo karakternih osoba. Pa i kod onih tvrdoglavih. Promjenjivost osobe se ne tiče njezinih podataka iz osobne iskaznice. Promjenjivost se ne tiče toliko vanjskih obilježja poput sijedih vlasi ili bora na licu. Promjenjivost se tiče unutrašnjosti. Ona je stvar unutarnjega.
Still Haven't Found What I'm Looking For... Jedna od meni dražih pjesama irske rock grupe U2. Možda baš zato što se toliko često znadoh pronaći u naslovu te pjesme. A nisu mi strani ni stihovi čitave pjesme. Čitav život tražim i tragam. Jesam li siguran što sam pronašao? Da vam pravo kažem, i kad nešto nađem uvijek nastaje potreba za nastavkom potrage. Ponekad se pitam dokad li će to sve trajati. Dokad će trajati ta potraga? A veza s ostatkom ovog teksta... Pa, veza je u tome što je ta potraga puna nesigurnosti s pokojim znakom sigurnosti. Ta nesigurnost mi postaje mjestom upoznavanja sigurnosti. Ne sigurnosti koja dolazi od mene, mojih talenata, mojih sposobnosti, zasluga, dostignuća i postignuća, nego sigurnosti koja dolazi od Njega. U nesigurnosti progovara netko Drugi. Tek kad shvatim da moje zasluge i sposobnosti nisu čvrsti i stabilni, da su vrlo promjenjivi i nestalni, onda sigurnost pronalazim samo na jednome mjestu. U to sam prilično siguran.
On se lakše pokaže u nesigurnosti. Kad sam svjestan da nešto ne dolazi od mojih snaga i talenata, onda lakše prepoznam Njega. Na teritoriju kojim ja vladam, tamo gdje se osjećam sigurno, Njemu lako mogu uskratiti zasluge i pomisliti da sam ja taj koji svojim glasom (koji mi je On dao), svojim stasom (i to je njegovo) ili svojim šarmom (e, i to je od Njega) nešto postižem i gradim. A ja, promjenjiva pojava u prirodi, koja danas jest, a sutra mi se ni ne zna za mjesto i ime (ni stas, ni glas, pa čak ni za šarm), nesiguran i nestabilan, baš u toj prolaznosti želim pronaći Njegovu prisutnost. Prisutnost Isusa iz Nazareta koji nudi sigurno utočište u nesigurnosti. Čini mi se da i sveti Franjo pođe tim istim putom...
