Veliki mali brat III

Ti si nas branio od zla i gladi, / Naraštaj čitav spasao mladi, / Dao si hljeba i duševne hrane, / Zato ćeš živjet u davne još dane. / Nikada ljubav ne umire prava / Slava ti Didače Buntiću! Slava! Dragutin M. Domjanić

Prvi svjetski rat je donio mnoga zla sa sobom. O njima smo čuli, čitali i gledali na filmovima. Rat u mnogim krajevima uzrokuje nestašicu osnovnih ljudskih potrepština, a to, ionako siromašnu i krševitu Hercegovinu, nije zaobišlo. Kako govorim o fra Didaku, želim se posebno osvrnuti na glad koja je u zadnje dvije godine rata doista opasno „iskesila“ svoje zube i prijetila progutati taj kutak kugle zemaljske. Uzroci gladi su bili mnogostruki. Naravno rat u prvom redu. Rekvizicija, tj. prisilan otkup stoke od seljaka od strane države po najnižim cijenama, je otimala iz usta seljaku zalogaj koji ga je mogao spasiti od smrti. Vrijedno je napomenuti kako je u Hercegovini ratnih godina umrlo preko 300 ljudi (fra Andrija Nikić govori o 325 umrlih od gladi). Politika je također bila važan faktor u nastanku gladi u Hercegovini tih godina. Paradoksalno je bilo da se u jednoj poljoprivredno orijentiranoj zemlji događa da ljudi umiru od gladi. Uzroke još možemo naći u nedostatku radne snage, suši, nerodnim godinama te državna intervencija koja je izostala. Tadašnji provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra David Nevistić piše: Ratne prilike i tri godine, jedna od druge gora narod su natjerale u potpuno siromaštvo i krajnu bijedu. Na stotine obitelji nema ništa živa pred kućom, a rijetko koje zrno žita u hambaru. Stotine se hrane isključivo divljim biljem, vinskim dropom, kokuruškama i kljenovom korom.

Fra Didak o stanju u Hercegovini tih godina napisa: Mi smo Vam u pravom smislu pogorioci. Nije nam izgorjelo jedno selo ili grad, nego čitava zemlja, u koliko se nije vodom, i to u neznatnoj površini, obranila. Do 7. listopada, da je tko došao, on bi mislio, da iz te zemlje nigda više udariti ne može.

Teško stanje u Hercegovini je dosezalo svoj vrhunac, a navedene okolnosti ponukale su fra Didaka Buntića na vrlo smionu akciju: spašavanje djece. Iz Slavonije i drugih prekosavskih pokrajina, koje rat nije zahvatio i klimatske prilike nisu bacile na koljena, stizali su pozitivni odgovori na fra Didakove molbe. Molba je glasila jednostavno. Primiti djecu u svoje kuće, spasiti tu djecu od sigurne smrti. Kršćansko i hrvatsko zajedništvo se tada najbolje vidjelo. Odgovor je glasio: Da. U jednom pismu Odbora slovenskih, hrvatskih i srpskih žena upućenom župnom uredu Ružići stoji: (…) Naše seljaštvo pokazalo je čudo srca i shvaćanje za ovu stvar: primilo je pod svoj pošteni krov do sada preko sedamnaest tisuća nejake dječice i dijeli s njima svoj zalogaj. Na tisuće djece je otišlo u Slavoniju gdje nije bilo nestašice hrane. Brojke te djece se kreću između 12000 i 17000. Kao službena brojka se uzima 12227. Da je susret i doček djece doista bio srdačan, ljudski i bratski svjedoče rečenice dr. Eugena Sladovića: Doček djece u Slavoniji nadilazi sva očekivanja i sva opisivanja. To je jedna iskrena i bratska srdačnost, koja obuzima čovjeka i djecu neodoljivom snagom. Pučanstvo se upravo otimlje za djecu, i natječe, kako da ih ljepše smjesti i podvori.

Što je značio ovaj pothvat za Hercegovinu? Anonimni pisac napisa: Nećemo da trošimo suvišnih riječi i da opisujemo, kolika je to blagodat za našu u ovom ratu toliko ispaćenu Hercegovinu, da je mogla uštediti jednom dijelu svoga podmlatka patnje i tegobe zime(…). Naš narod neće nikada svojoj prekosavskoj braći zaboraviti, da mu je u najtežim časovima priskočila u pomoć. Fra Ignacije Gavran o tome činu govori sljedećim riječima: Čin fra Didaka Buntića i njegovih brojnih pomagača u ovoj pokrajini (Hercegovini) i izvan nje, znači djelo vrhunske plemenitosti.

Već 1918. godina je bila rodna i malo pomalo su se stvarali uvjeti za povratak djece što je i uslijedilo. Većina djece se vraća u jesen 1918., a ostatak 1919. I poslije 1919. nešto djece ostaje u Slavoniji zbog nedostatka uvjeta za povratak, bilo da su im oba roditelja umrla, bilo da su krajevi odakle su dolazili bili pod okupacijom talijanske vojske, dok su neka djeca i sama htjela ostati kod svojih dobročinitelja. Fra Rajko Radišić je sam kao dijete bio u Slavoniji te je i kasnije ostao u vezi s dobročiniteljima koji su mu pružili dom i utočište u Slavoniji. To je svjedočanstvo povezanosti koja se nije mogla izbrisati povratkom u Hercegovinu. On piše: Na rastanku su me lijepo primili i nadarili, a kasnije su me kao đaka pomagali. Na taj su način Slavonci pokazali pravu velikodušnost i kršćansku ljubav prema ostaloj hrvatskoj braći koja su u teškim ratnim danima živjela u najtežoj oskudici i bijedi.

Podaci i citati preuzeti iz: Glasilo Dana fra Didaka Buntića, god. II., br. 2., 2007.