Godine 1946. u SAD-u je izišla knjiga The Tragedy of a Nation koju je napisao fra Theodor Benković, a u kojoj želi američkoj javnosti prikazati što se dogodilo u Jugoslaviji s dolaskom komunista na vlast. Ovdje donosimo izvadak iz njegove knjige, točnije sedmo poglavlje simboličkog naziva Golgota, a odnosi se na događaje koji su se dogodili sredinom svibnja 1945. godine.
Godine 1946. u SAD-u je izišla knjiga The Tragedy of a Nation koju je napisao fra Theodor Benković, a u kojoj želi američkoj javnosti prikazati što se dogodilo u Jugoslaviji s dolaskom komunista na vlast. Fra Theodor je živio u Mostaru od 1938. do 1944. godine gdje je studirao teologiju i pripremao se za svećeništvo te pastoralno djelovao u Mostaru. Trebao se još 1942. godine vratiti u SAD, ali to nije uspio zbog rata pa je ostao u Mostaru. Od 1944. godine boravi u Zagrebu gdje se brinuo za zarobljene američke pilote. Partizani ga nisu ubili zato što je imao američko državljanstvo. Uspio je otići iz Jugoslavije preko američke udruge UNRRA-e, koja je djelovala u Jugoslaviji. Ovdje donosimo izvadak iz njegove knjige, točnije sedmo poglavlje simboličkog naziva Golgota, a odnosi se na događaje koji su se dogodili sredinom svibnja 1945. godine.
Sa stalnim napredovanjem Crvene armije prema Jugoslaviji Nijemci su brzo napuštali Balkan. Feldmaršal Von Weichs povukao je svoju vojsku iz Srbije u sjevernu Hrvatsku i južnu Mađarsku, a general Lohr svoje trupe iz Grčke kroz Makedoniju i Crnu Goru u jugoistočnu Hrvatsku, imajući u vidu plan da se obje njemačke vojske povuku u Austriju dok je hrvatska vojska služila kao zaštita pozadine. Dr. Ante Pavelić, poglavnik NDH, u svibnju 1945. napravio je dogovor s general-pukovnikom Lohrom po kojem se hrvatske i njemačke trupe trebaju povući na liniju Samobor-Krapina-Varaždin bez uništavanja Zagreba i drugih hrvatskih mjesta, i držati ovaj sjeverozapadni dio Hrvatske protiv partizana i Rusa sve dok britanske trupe, koje su već marširale u Korušku, nisu stigle dovoljno blizu da im se predaju.
Svi su Hrvati bili apsolutno uvjereni da će Angloamerikanci ući u Hrvatsku, shvatiti i prepoznati položaj, borbu, patnje i nade Hrvata i da će pod određenim uvjetima biti priznata Nezavisna Država Hrvatska. Zagreb je prema planu evakuiran od njemačkih i hrvatskih postrojbi 7. svibnja. Za 200 tisuća hrvatskih vojnika nije bilo izbora nego krenuti prema Celju i engleskim linijama, te 300 tisuća civila koji su bježali prema Klagenfurtu.
Muškarci, žene, djeca, stari, mladi, bolesni i ozlijeđeni počeli su bježati od partizana i Crvene armije kroz uske prolaze Alpa k spasenju, tj. prema angloameričkim linijama. O sudbini i onome što se dogodilo s ovih 500 tisuća Hrvata, dopustit ćemo onima koji su pobjegli od partizanskog terora da govore sami za sebe; međutim, imena se ne daju iz sigurnosnih razloga! Mnogo toga što će oni reći iskazano je pod prisegom pred angloameričkim vlastima koje su i same dobro upoznate s onim što se dogodilo u prvim danima svibnja 1945. i što se dogodilo s ovih 500 tisuća hrvatskih izbjeglica.
Crnogorski izbjeglica pred engleskim vlastima ispričao je što se dogodilo između 14. i 20. svibnja: „Nakon što su nas partizani zarobili, 14. svibnja, stjerani smo prema Mariboru. Na cesti sam vidio rovove, koje su Nijemci iskopali kao zaštitu od gelera bombi, preplavljene mnogim iskvarenim leševima. To su bili ostaci hrvatskih vojnika, jer sam mogao prepoznati njihove uniforme. U Maribor smo stigli pješke, istodobno trpeći glad, žeđ i neprestana premlaćivanja od strane partizana, te smo tamo bačeni u vojarnu. Tamo su nam partizani oduzeli sve dragocjenosti poput prstenja, olovaka, satova i bilo koje korisne odjeće koju smo posjedovali. Tada su nam partizani rekli da ćemo biti poslani kući prema okruzima. Odgovorio sam na poziv u svoj okrug P.. . . Potom su nas vezali žicom u grupama od po troje ljudi iz našeg okruga i ubacili nas u kamion.
U kamionu sam uspio osloboditi ruke i ruke još četvorice. Pitao sam partizane kamo nas vode, a oni su odgovarali streljačkom vodu. S četvoricom drugih nadvladao sam šofera i dvojicu stražara i pobjegao. Udaljenost od vojarne do mjesta pogubljenja bila je oko osam kilometara, a tijekom putovanja vidio sam mnoge jarke koje su njemački zatvorenici kopali za ubijene Hrvate. Na ovom putu vidio sam još jednom onaj isti jezivi prizor koji me sreo na putu za Maribor. Kunem se svojim životom da je najmanje 50 tisuća Hrvata i 7 tisuća Crnogoraca hladnokrvno ubijeno. Također vjerujem da su i žene i djeca koji su bili odvojeni od naše kolone također stradali, jer sam vidio kako su mnoge žene tukli, a njihovu djecu su partizani poklali pred njihovim majkama. Nakon deset dana došao sam u Jesenicu na Gorenjskom koju su Englezi kontrolirali. Englezi su me doveli do svog zapovjednika u Veldenu, gdje su me major i dva kapetana ispitivali i bili šokirani mojom pričom. Sve što sam rekao, prisežem svojim životom i rado ću pokazati bilo kojoj istražnoj komisiji sva mjesta na kojima sam vidio ta zlodjela. "
Hrvat, ranjen u blizini Bleiburga, kaže: „Kad sam došao k sebi, rekli su mi da sam u partizanskim rukama. Naš pohod prema Mariboru trajao je dva dana, 16. i 17. svibnja. Na cesti sam vidio stotine leševa svojih zemljaka. Ako se itko u koloni zaustavio, odmah ga je na mjestu pogodio partizan. Nije nam dana hrana ni voda. Prve večeri bili smo prisiljeni spavati u močvarnom zemljištu pored rijeke Drave, čijim je vodama tekao nebrojeni broj ubijenih hrvatskih muškaraca, žena i djece.
U jedanaest sati iste večeri oko 150 partizana, naoružanih puškama i mitraljezima, su nas stjerali u tri skupine od 500 do 700 najjačih u našoj koloni. Otprilike 30 - 45 minuta kasnije, čuli smo neprestano brujanje puške i mitraljeza. To se dogodilo oko 30 - 35 kilometara od Maribora. Kad smo bili desetak kilometara od Maribora, partizani su nas natjerali u galopu dok su oni na konjima određivali tempo. Oni koji nisu bili u stanju trčati odmah su ubijeni. U Mariboru su nas stanovnici čekali s hranom i pićem, na veliku uvredu partizana. Od tih milosrdnih Mariborčana čuo sam da su u blizini partizani skončali tisuće hrvatskih zarobljenika. Kasnije sam čuo i za sudbinu hrvatskih djevojaka. Samo iz jedne sobe u barakama, u kojima su bili zatvoreni, partizani su odveli petnaest djevojaka i silovali ih, a stražari su neke od njih ubili. Znam imena četiri-pet ovih nesretnih djevojaka.
Naša je skupina odvedena u Krapinu u čijim je koncentracijskim logorima bilo na tisuće Hrvata. Tamo su svake ponoći partizani dolazili i uzimali skupine od trideset Hrvata, vezivali im ruke žicom iza leđa, a mi smo znali što to znači: streljački vod. Uspio sam pobjeći, ali petog dana sam ponovno uhvaćen i bačen u koncentracijski logor Posused gdje se ponovila scena u Krapini, samo ovaj put u skupinama od stotinu Hrvata. Dok sam bio u logoru Posused, vidio sam mnoga užasna djela pred svojim očima, npr. na čelu Jakova Pavelića iz sela Brušana u Lici bilo je uklesano slovo U (ustaše). Slična sudbina zadesila je i deset drugih zatvorenika. Peti dan kad je naša kolona vođena prema Vrapču, ponovno sam pobjegao. " „Kad smo stigli do Velike Gorice“, priča Hrvat odveden u Dravograd, „smješteni smo u nekom prostoru ograđenu bodljikavom žicom. Tu bi bilo normalno mjesta za nekoliko tisuća ljudi, ali bilo nas je oko 30 000. Tolika gužva da nije bilo dovoljno mjesta za stajanje, a još manje za ležanje. Dnevno smo dobivali oko 15 grama kruha i žlicu vodenaste juhe.
Potom su nas odveli u Sisak, a na putu je vrućina bila užasna, ali i dvostruko jača samom činjenicom da smo nosili samo donje gaće, jer su nam partizani oduzeli svu odjeću i obuću. Vodu nam nisu davali, a oni koji više nisu mogli marširati ili biti nošeni bili su brzo “rješavani”. Napokon smo nekako stigli do Gradiške, a zatim smo teretnim vlakom za stoku prebačeni u Osijek gdje smo se pridružili tisućama hrvatskih vojnika.
U Osijeku nam je hrvatski narod, usprkos prijetnjama i premlaćivanjima od strane partizana, dobacivao hranu preko žičane ograde." Od sada nadalje, iskustva ovog Hrvata su jedna dugačka serija užasa, premlaćivanja i na kraju bijega.
Hrvat zarobljen u blizini Klagenfurta govori o prizoru kojem je svjedočio sljedećim riječima: „U koncentracijskom logoru Koroška Bistrica partizani su tako loše postupali s jednim nesretnim Hrvatom da nam je neprestano ponavljao:„ Bacili su me kroz prozor. Partizani kažu da sam svinja i lud. Ne, braćo Hrvati, nisam lud. Bacili su me, već slomljenog mučenjem, kroz prozor. Cijelu noć su me pustili da ležim u svojoj krvi, a ja sam ih molio da me dokrajče. Ubij me! Ubij me!' "
„Došavši do Sesveta“, priča Hrvat koji je bio svjedok strahota u Mariboru, „partizani su nas strpali u stočna kola. Tolika je gužva bila da smo morali stajati, a kad smo tražili odlazak na wc, partizani su nas na naše prosvjede pustili van, ali su ispraznili svoje puške u taj stočni vlak - ubivši i ranivši mnoge. Jedanaestog lipnja stigli smo do Bjelovara. Tu se dogodilo dok smo prolazili da je žena s djetetom u naručju prepoznala svog supruga u našoj koloni. Jedan partizan vidjevši to, zgrabio je muža i pred užasnutim očima supruge pucao u njega uzvikujući: ‘evo ti muža!’ ”
Slovenac zarobljen u Villbachu govori sljedeću priču o onome što se dogodilo u Celju: „Bačeni smo u malu sobu dugu oko pet i široku dva metra. Vani sam vidio privezane za stupove obješene oblike muškaraca obrijanih glava do tabana. Vidio sam i žene prisiljene kopati jarke pripremajući se za užasno klanje koje je uslijedilo. " Još jedan Slovenac govori kako smo u gradu Celju: „nakon neopisivih strahota od gladi, žeđi, premlaćivanja, viđenja iskvarenih tijela nebrojenog broja mrtvih, napokon stigli do Celja. Tamo usred grada naređeno nam je da legnemo na trbuh ili kleknemo i vičemo: ‘mi smo biskupovi vjernici. Mi smo izdajice. Ubili smo slovenske žene i djecu. ’Oni koji nisu učinili kako je zapovjeđeno odmah su sasječeni. U međuvremenu, partizani su nas psovali užasnim psovkama i nazivali nas svim uvredljivim i sramotnim imenima pod suncem i tukli nas do zadnjeg daha našeg života. Žene i djeca Celja gledali su i plakali. "
Ovaj nesretni Slovenac zaključuje kako je kad je doveden u Trbovlje ili možda Hrastnik i tamo pred otvorenim grobom, u blizini gomile zatrpanih leševima, u njega je pucano, ali je čudom izbjegao smrt, i do danas nosi trag metka koji je okrznuo njegovu lubanja.
Hrvat koji je izbjegao zločin koji se dogodio na uzletištu u Krškomu izjavio je: „rovovi oko zračne luke su preplavljeni tijelima 2.000 masakriranih Hrvata, a partizani su detonirali mine koje su ubile još 5,000. " Drugi Hrvat govori kako su na uzletištu u Cerklju partizani u podzemnom hangaru aktivirali bombe, što je rezultiralo smrću 4.000 Hrvata; a drugi koji je milošću Božjom preživio da bi svjedočio o jezivim djelima, kaže: „Partizani se hvale da su u Kočevskom Rogu lišili života 23.000 hrvatskih vojnika. Bio sam jedan od mogućih žrtava. Ovu masovnu mesaru izvela je Cankareva brigade. Mnogi nesretnici, goli i svezani, bačeni su u ogromnu jamu. Dovršeni su ručnim bombama, minama i mitraljezima. Tri dana ležao sam u toj rupi nezamislivog užasa."
“Jozo Furlan, partizan”, nastavlja, “kako mi je osobno rekao jedan od prijatelja, da je 10 vlakova, svaki od 70 vagona, zarobljeno u Mariboru i opljačkano. Od 15. do 20. svibnja, danju i noću, muškarci, žene i djeca vezani žicom prevoženi su na uzletište u Teznju i strijeljani. " Takva je, u najkraćim crtama, bila sudbina hrvatske nacije u rukama partizana. Ovaj marš smrti Hrvata bio je nacionalni prosvjed protiv komunizma, jer je cijela hrvatska nacija više voljela izbjegličke kampove zapadnih demokracija, nego živjeti pod komunističkim terorom u domovini.
Mnogi, čitajući razne zapise koje sam zapisao, neće vjerovati; ali, još uvijek postoje živi svjedoci ove golgote koju je prošao hrvatski narod. Nalaze se u izbjegličkim kampovima u Italiji i Austriji. Bio sam u Zagrebu i vidio one dugačke kolone Hrvata koji bježe, očiju punih straha i užas od komunističkog terora, ali zasjenjenih nadom da će doći do slobode i sigurnosti unutar angloameričkih prostora. Kad sam stigao do Italije, razgovarao sam s mnogim sretnicima koji su se spasili od partizana. Znam o čemu govorim i do dana moje smrti, nikada iz mog srca i duše ne mogu izbrisati tragediju naroda moga oca i majke.
