Put je i pred biskupima okupljenima na sinodu o obitelji. Izvješće sa dosadašnjeg rada sinode izazvalo je vjerničku zbunjenost.
Ako se samo osvrnemo oko sebe i pogledamo ljude i zajednice koje nas okružuju, ako uđemo u naše međuljudske odnose, vidjeti ćemo kako među nama vlada strah od drugoga. To je nešto u čovjeku. Taj strah često postane toliko snažan da je kadar zarobiti čovjeka i usmjeriti njegove odluke, stavove, ponašanje u nekom potpuno nečovječnom smjeru. Toliki su primjeri oko nas odnosa u kojima nedostaje, ne kršćanska, nego osnovna ljudska dimenzija. I sami smo često kreatori takvih odnosa. Strah koji zarobi čovjeka prisiljava ga da se boji drugoga i onoga što drugi misli. Tako imamo situaciju u kojoj svi govore beskonačnim monolozima: u obiteljima, redovničkim zajednicama, društvu i u Crkvi. Strah od drugoga onemogućuje nam da drugome pogledamo u oči i u srce.
Sveti Franjo na kraju svoga života poziva braću da krenemo ispočetka, jer dosada gotovo da ništa nismo učinili. Zanimljiv je taj paradoks: Franjo – koji je bio instrument u rukama Gospodinovim, naštiman do savršenstva – upućuje sebi i svojoj braći jedan ovakav poziv. Koliko li je potreban jedan ovakav pristup u našim odnosima! Zamislite svijet u kojem bih ja, u kojem bismo mi, imali srce svetoga Franje. Ne bismo ratovali atomskim oružjem, ne bismo se morali brinuti za vlastitu sigurnost, ne bismo morali boriti se za pravedan izborni sustav – sve bismo to imali samo po sebi. Put je pred nama!
Put je i pred biskupima okupljenima na sinodu o obitelji. Izvješće sa dosadašnjeg rada sinode izazvalo je vjerničku zbunjenost. Neki drugi radosno – poneki i zlobno – govore i pišu kako se Crkva tobože okreće od svoje krute doktrine. Kao da je nauk tu da zarobljava. G. K. Chesterton jednom prilikom je rekao: Mi ne želimo Crkvu koja će se kretati za svijetom, nego Crkvu koja će pokretati svijet. Ja bih dodao da slutim da je to bila i Kristova želja.
Sredina je mjeseca listopada. Na današnji dan, 15 . listopada, u sredini mjeseca Kraljice Mira, prije 19 godina, u vječnost se preselio pokojni fra Ferdo Vlašić. Bio je to čovjek, fratar, svećenik, iskreni i bogobojazni Kristov učenik. Osuđen je od komunističkih vlasti na ukupno 24 godine zatvora, a izdržao je više od polovice u najtežim zatvorskim uvjetima. U svemu tome nikada nije prestao biti čovjek, svećenik i franjevac. U smiraju svog života, za ratnih strahota, organizira Bijeli put, pomoć za narod koji se našao u obruču smrti. Fra Ferdu nije pojela mržnja koja se na njemu iskalila. Njegovi su odnosi ostali čisti, ljudski i pobožanjstvenjeni. Pokojni fra Ferdo simbol je uzništva, ali i vizionarstva. Takvi ljudi, koji govore ono što im je na srcu, bez obzira koliko to bilo opasno govoriti, potrebni su nam i danas. Zato zahvaljujemo za sve takve koje nam je Gospodin dao i molimo da pogled svoj svrati na nas i podari nam ih još.
