Fra Augustin piše i drugi dio eseja o duhovnom prijateljstvu svetih Franje i Klare...
Krist je pozvao Franju, a potom Klaru da Ga nasljeduje na Franjin način. On ih je pozvao da zajedno žive iz duha vjere te iz duhovnog iskustva susreta s Njim. Njihovo prijateljstvo duboko je prožeto Božjom prisutnošću te zbog toga ima otajstvene dimenzije. Zapravo ovo prijateljstvo slobodno možemo nazvati jednim otajstvom. Njihov odnos postao je poput vrata kroz koja Bog ulazi u njihove živote. Ovo što se događalo između svetaca potrebno je promatrati u perspektivi milosti. Njihovo je prijateljstvo milost. Raspeti Krist ih prvo snažno privlači sebi. Dao im je da gore snagom Njegove ljubavi. Zatim ih On međusobno spaja kako bi po tom dubokom prijateljstvu oni bili još bliže Njemu te kako bi spoznali da samo On može učiniti njihovo prijateljstvo lijepim. Ljepota njihovoga prijateljstva dolazi od Krista koji već duboko prisutan u njihovim bićima sada prožima i njihov odnos.
Srednjovjekovni redovnik Aelred iz Rievaulxa napisao je prekrasno djelo o prijateljstvu. On smatra da je jedino istinsko prijateljstvo duhovno prijateljstvo. Ono je utemeljeno u Isusu Kristu. Ono od Njega započinje, prema Njemu je usmjereno te je zato takvo prijateljstvo ekstatične naravi. „Dakle, ono je ekstatično, ne samo ukoliko u njemu prijatelj izlazi iz sebe sama prema drugomu prijatelju, nego ukoliko obojica izlaze iz jednoga i drugoga prema trećemu, a to je Isus Krist. To znači da je istinsko prijateljstvo među ljudima moguće, ako proizlazi iz nečega što je izvan njega, a to je upravo Božje prijateljstvo Isusa Krista s čovjekom.“(Aelred iz Rievaulxa)
Takav je odnos bio između Franje i Klare i upravo se zato njihov odnos može smatrati otajstvenim. Buduću da su bili vođeni Kristovim Duhom nisu postali navezani jedno na drugo, to jest zarobljeni jedno drugim. Njihovo prijateljstvo otkriva da se istinski odnosi mogu ostvariti tek u ozračju slobode. To je sloboda koja govori da Franjo i Klara nisu bili ovisni jedno o drugome već jedino o Bogu. Oni su mogli jedno bez drugoga, ali nisu mogli bez Raspetoga koji je postao središte njihovih života. Bezuvjetna ovisnost o Kristu činila je njihov odnos slobodnim. Bili su slobodni u pravoj i čistoj međusobnoj ljubavi.
Upravo je to bilo djelo Kristovoga Duha koji je među njima stvorio čudesno zajedništvo. „U Isusu Kristu postaju jedno srce i jedna duša te tako, uspinjući se stupnjevima ljubavi prema Kristu, postaju s Njim jedan duh u jednome poljupcu.“ (Aelred iz Rievaulxa) Duhovno prijateljstvo između ovo dvoje svetaca postaje primjerom pravoga kršćanskoga zajedništva. To zajedništvo koje je bilo snažno prisutno među njima svjedoči o milosnom djelovanju Duha Svetoga koji je očistio i oslobodio njihova srca od sebičnih i uskogrudnih želja i usmjerenja. Jer upravo je sebičnost ono što najviše narušava i uništava zajedništvo to jest prave prijateljske odnose. Ta sebičnost često ostaje prikrivena u odnosima koji se nazivaju prijateljskima. Glavna karakteristika te sebičnosti je u tome da se na mjesto Boga postavi čovjek, odnosno prijatelj.
To je stalna napast svih prijateljstava. Jer prijatelj je vidljiv, opipljiv i dohvatljiv i stoga nam se često, a posebno u težim situacijama, čini bližim čak i od Boga. Lakše nam je ići i tražiti utjehu kod prijatelja koji je vidljiv nego kod Boga koji je nevidljiv. Takvo ponašanje može s vremenom dovesti do bolesne privrženosti i navezanosti na čovjeka. Iako su Franjo i Klara bili jako bliski i povezani, nikada nisu postali robovi jedno drugome. Nikada nisu gušili slobodu jedno drugome već upravo suprotno, pomagali su si na putu rasta u istinskoj slobodi i ljubavi.
Promatrajući odnos Franje i Klare i naklonosti koja ih veže, uviđamo da je to bilo najljepše ujedinjenje koje se može zamisliti. Njihova se ljubav slijevala u Boga te su tako zajedno bili poput gorućeg grma. „Prijateljstvo je gorući grm iz kojega odjekuje Božji glas: ja sam tu! Bog se ne objavljuje samo u riječi, nego i u međuljudskom odnosu prožetom ljubavlju bez interesa, odnosno otvorenom za nadilaženje samoga sebe.“(Ivan Ivanda) Odnos ovo dvoje svetaca postao je mjestom Božjega prebivališta, ali i mjestom Božje objave. Zato je prijateljstvo Franje i Klare mogući predmet molitve. Upravo ova otajstvena dimenzija njihovoga odnosa potiče na šutnju u kojoj se otkriva prisutnost božanskoga. Ovako je to izrazio sveti Ivan Pavao II. kada je u Asizu 12. ožujka 1982. obratio klarisama: „Teško je rastaviti imena Franje i Klare. Među njima ima nešto duboko što se može shvatiti samo mjerilima franjevačke, kršćanske i evanđeoske duhovnosti. To se ne može razumjeti ljudskim mjerilima. Dvojstvo Franja – Klara je stvarnost koja je razumljiva samo u kršćanskim, duhovnim i nebeskim kategorijama. Ali je to i stvarnost ove zemlje, ovoga grada i ove Crkve… Nije to samo ljudska legenda nego je božanska legenda, dostojna da ju se promatra kroz božanske prosudbe, da ju se promatra u molitvi.“(Ivan Pavao II.)
Odnos Franje i Klare anticipacija je nebeskoga života. Duboko življeno zajedništvo s Bogom dovelo ih je do međusobnog zajedništva. Nebesko zajedništvo anđela i svetaca izvire iz zajedništva s Bogom. Bog razlijevajući ljubav, to jest darivajući Sebe svojim stvorenjima čini da ona budu čudesno ujedinjena u Njemu.
