Donosimo prvi dio eseja o duhovnom prijateljstvu svetoga našega oca Franje i svete Klare...
Život sv. Franje Asiškog ima dva dijela: život u grijesima i novi život. Prijelaz iz jednog iskustva u drugo određen je susretom s Kristom, ali ne u njegovoj slavi, nego u njegovoj muci. Franjo ima viđenje raspetoga Krista u crkvi svetoga Damjana i zapaljen je zbog ljubavi Sina Božjega, koji je postao čovjekom i koji je obješen na križ radi otkupljenja čovječanstva. Franjin životopisac Toma Čelanski kaže da se Franjino srce sasvim izmijenilo pri tom susretu. „A budući da je u sebi osjetio neizrecivu promjenu, koju sam nije mogao objasniti, mislio je da je dobro o tome šutjeti. Od tada je svetu dušu prožimalo suosjećanje s Propetim i, kako se može pobožno naslućivati, u njegovo su srce, iako još ne i u tijelo, dublje utisnuti znaci časne muke.“(Franjevački izvori)
Franjo biva zapaljen ljubavlju Sina Božjega. Ipak, nažalost mora priznati da ljubav nije ljubljena i stoga svim srcem želi Isusu uzvratiti ljubav. Razmišlja o Kristovu životu i nastoji ga proživljavati na najsavršeniji način, svjestan da će samo tako moći ljubiti Isusa. On želi u svemu slijediti Krista siromašnoga i Krista raspetoga. Cijeli Asiz je vrlo brzo počeo pričati o čudesnoj promjeni ovoga mladića. Svi su ga poznavali i znali su kako je živio tako da im je potpuno novi način Franjinog života bio u najmanju ruku neobjašnjiv.
Toma Čelanski piše i o Klari. Klara je već kao djevojčica svijetlila i sjajila svojim uzornim ponašanjem. „Poučljivim srcem je najprije iz majčinih usta primila temelje vjere, i po Duhu, koji ju je iznutra svejednako rasplamsavao i oblikovao, ova uistinu prečista posuda očitovala se kao posuda milosti. Poučena nadahnućem Duha udaljavala se od svjetskih stvari oblačeći se iznutra Kristom.“(Franjevački izvori) Klara nije imala nakanu da se udaje jer ju je Krist već bio snažno privukao. Dijelila je hranu siromasima, molila i prakticirala srednjovjekovne načine mrtvljenja želeći biti s Kristom. Čim je čula što se dogodilo Franji poželjela ga je čuti i vidjeti.
Ovako to opisuje Čelano: „Čuvši za slavno ime Franje, koji je kao novi čovjek (usp. Ef 4,24) novim krepostima obnovio u svijetu zaboravljeni put savršenstva, naskoro ga je poželjela čuti i vidjeti, na što ju je potakao Otac naših duhova (usp. Heb 12,9) čije su već oboje primili prvine, premda na drugačiji način. Ni on, zadivljen glasom o tako miloj i čuvenoj djevojci, nije ništa manje čeznuo vidjeti nju i razgovarati s njome, ne bi li kako, sav hlapeći za plijenom i došavši opljačkati kraljevstvo svijeta, mogao istrgnuti opakom svijetu (usp. Gal 1,3) taj plemeniti plijen i prodati ga svome Gospodinu. Posjetio ju je, i ona njega još češće... Njegove su joj se vatrene riječi i njegova djela činila nadljudskima.“(Franjevački izvori)
Franjo je Klari sigurno pričao o svom iskustvu u crkvi sv. Damjana, iskustvu koje mu je promijenilo srce. Franjo je bio zahvaćen Kristovom ljubavlju i njegovo srce jedino je htjelo ljubiti i živjeti za Raspetoga. To je ono što je Klaru koja je već kreposno živjela toliko snažno privuklo Franji. Postala je svjesna koliko joj je Franjo srodan i to zbog milosti koju mu je Bog udijelio. Milost koja je bila prisutna u njenom srcu sada je snažno zahvatila Franju. Ta milost bio je sam Isus. On se tako snažno nastanio u Franjinom životu i to je neodoljivo privlačilo Klaru. Franjo posjećuje Klaru, ali i Klara još više ide u susret svome prijatelju. Da ne bi došlo do ogovaranja od ljudi, ti susreti bili su u pratnji sluškinje Bone i brata Filipa Longusa. O čemu su razgovarali? Vrlo kratko, ali jezgrovito Čelanski piše o tim susretima: „Otac Franjo bodrio ju je da prezre svijet: razlažući živom riječi kako je bijedna nada ovoga svijeta i njegovo obličje varavo. Šaptao joj je u uši o slatkoći zaruka s Kristom, svjetujući je da biser djevičanske čistoće sačuva za onoga blaženoga Zaručnika koga je ljubav učovječila.“(Franjevački izvori)
Franjo svojoj prijateljici govori potaknut Duhom Božjim. Ne govori joj isprazne riječi, nego riječi vječnoga života. Franjo prosvijetljen Božjim svjetlom zna što Bog želi za Klaru i upravo zato što je vođen milošću Raspetoga svoju prijateljicu ne želi voditi prema sebi nego prema Kristu. I upravo je to smisao pravoga prijateljstva. On zna da Bog u životu treba biti i ostati najveće dobro. Ništa se ne smije staviti ispred Njega. Ništa nema veće od Ljubavi i on to dobro zna iz svojeg osobnog susreta sa Raspetom Ljubavi. Raspeti je toliko promijenio i ispunio njegovo srce da on želi da cijeli svijet upozna i slavi Ljubav. Stoga potaknut milošću, Klari govori o ljepoti zajedništva s Kristom.
On je duboko sjedinjen sa Raspetim, prožet je Njim i Klari savjetuje da se potpuno preda Kristu Zaručniku. „Na upornost presvetoga oca, koji je postupao mudro poput najvjernijeg zaručnikova prijatelja, djevica nije dugo odgađala pristanak. Odmah joj se otvorilo duhovno motrenje vječnih radosti, pred promatranjem kojih će joj svijet postati bezvrijednim, za kojima će sva umirati od želje, i iz ljubavi prema kojima će čeznuti za uzvišenom svadbom. Otada se posve prepustila Franjinu naumu, smatrajući ga, nakon Boga, vodičem na svome putu.“(Franjevački izvori). Klara silno čezne za tim božanskim zarukama i brzo se odlučuje, jer se odavno željela zaručiti s Gospodinom. Napušta roditeljsku kuću i potpuno se posvećuje Bogu u crkvici Svete Marije od Anđela i ulazi u samostan Svetoga Damjana.
