Temelji života postavljaju se u mladosti

Sveti Franjo nikoga nije pozivao. On je bio poziv. Kad su ga ljudi vidjeli i čuli i sami su željeli biti kao on.

Iznenađuju čudesno hrabre odluke koje su Sveti Franjo i Sveta Klara donijeli  u ranoj mladosti. Njihovi koraci kasnije će duboko opečatiti život Katoličke Crkve, povijest domovine Italije i povijest čovječanstva. Ostavit će trag velik kao sami život. Nismo ni svijesni da se temeljne životne odluke događaju  u mladosti. U godinama koje su slijedile  Franjo i Klara herojski su nastavili  što su mladi započeli. Odluke iz mladosti daju pravac za vrijeme i vječnost. Na temeljima onoga što je učinjeno u mladosti  nastavljamo graditi. Život je  onakav kakvim  ga u mladosti započnemo.

Franjo je bio bezbrižan, radoznao i  radostan mladić. Godine 1202. – 1203. počinje rat između  njegova grada i susjedne Perugie. Dospijeva u zarobljeništvo, obolijeva i tu počinje  novi život. Klara se rodila 1194. Sveti Franjo i njegova braća susreli su  Klaru prvi put u kapeli, u  poznatoj  Porcijunkuli godine 1212. Bio je to susret molitve, razgovora  i čudesne providnosti. Klari je bilo 18 godina. Ovaj susret nas podsjeća na susret grupe mladih ljudi u Kalforniji,  u Silicijskoj dolini koji je kasnije vodio razvoju najvećih globalnih kompjutorskih firmi. Stvoritelj povjerava svoje djelo mladima. Brzo iza toga prvoga susreta Sveta Klara je izabrala prikladno mjesto,  postavila oltar i to mjesto  prozvala samostanom. Dovršila je svoj izbor. Za nju u milosti Božjoj više nije bilo drugoga puta.

Klarinu sestru Katarina,  koju su  prozvali Agnezom ispunio je dar svete zavisti,  kojega možemo nazvati darom Duha Svetoga. Kad je vidjela da njena sestra Klara nešto veliko i hrabro čini nije mogla ostati ni slijepa ni lijena. Pridružila se sestri Klari. Njihova obitelj ništa nije razumjela, niti podržavala. Mladi ljudi su željni poziva. Ispunja ih žeđ i glad i neutaživa želja za životom. Čekaju poziv. Onoga trenutka kad poziv dođe, kada čuju riječi spremni su za nju živjeti i umrijeti.  Grijeh je kad oko mladoga čovjeka svi šute i do njega ne dođe poziv. Trajni je gubitak kad mladi čovjek ne  nađe izazov koji će ga ispuniti.

Ovih vremena čujemo  kako su stotine mladih djevojaka iz Austrije, Francuske, Italije, Velike Britanije, Švedske, Danske, Bosne i Hercegovine, Hrvatske ostavile školu, obitelji, prijatelje i otišle u daleke zemlje Bliskoga istoga, u tzv. sveti rat.   Mlade djevojke! Zašto? Došao im je netko i kazao im cilj. Diktatori i zločinci  su uvijek spremni doć i pozvati i dati zmiju umjesto ribe. Ako mladi ne dobiju poziv od vjere  dobit će ga od neprijatelja. Mladi čovjek odazvat će se i na krivi poziv kad mu ga netko donese i ponudi. Kad čuje poziv  i u njega povjeruje za njim će poći, pa čak i onda kad je to zločinački poziv. 

Mladi, kao što su Franjo i Klara i toliki s njima, čekaju poziv! Spremni su poći  na čudesni put. Nije problem u nestašici novca! Nismo u krizi zato što smo siromašni. Ne optužuju nas mladi zato što im zvijezde s neba nismo skinuli. Mladi nam neće oprostiti ako ne postavimo ideale pred njih u koje će povjerovati i za koje će živjeti. Mladi čovjek je kao krijesnica; čeka da netko dođe i da je zapali. Spreman je gorjeti. Sveti Franjo nikoga  nije pozivao. On je bio poziv. Kad su ga ljudi vidjeli i čuli i sami su željeli biti kao on.  

U tzv. krizi nažalost  vidimo razloge stradanja i nedaća. Ustvari, kriza je dar, šansa  i poziv. Dar, šansa i poziv je sve što vidimo. Iz zemlje po kojoj hodamo, iz svakoga kamena i od svakoga živoga čovjeka –  primamo poziv i postajemo poziv. Kao žedni u pustinji sve vapi govoreći da je vrijeme došlo. Franjo i Klara su poziv. Život je poziv. Svi kao na onom trgu u Isusovo vrijeme čekaju da ih netko pozove. Želimo postati odgovor i rješenje kao Franjo i Klara.