Nekada bi čovjek pomislio da je fra Slavko bio na svakome mjestu u svakome trenutku. U svemu je bio prisutan, sve je pratio, u svemu sudjelovao i u svemu bio spreman pomoći. Nikada nametljiv.
24. studenog 2000. umro je fra Slavko Barbarić na Križevcu. To je dan kojega smo u Međugorju doživjeli vrlo osobno i dramatično, u tolikoj mjeri da se zapravo taj dan ne može zaboraviti. Umro je samo nekoliko trenutaka nakon što je završio molitvu križnoga puta s narodom.
Smrt redovito osobno doživljavaju članovi obitelji i veoma bliski ljudi. Fra Slavkovu smrt na osoban način doživjelo je tisuće i tisuće ljudi u Međugorju i širom svijeta. Fra Slavkova majka i najuža obitelj, fratri, djeca i osoblje Majčinoga sela te prijatelji župe Međugorje u čitavome svijetu - svi zajedno smo proživljavali taj čudesni, iznenađujući odlazak neobičnoga čovjeka. Sjećanje na fra Slavka sve do danas kao da je nekim tajanstvenim pečatom utisnuto u svaku molitvu izrečenu u Međugorju, u sve one svete hodočasničke staze međugorskih brda i polja.
Zbog začuđujućeg, intenzivnog života kojim je živio, mi fratri, njegovi suradnici i kolege, znali smo se zabrinuto međusobno pitati kako tijelo može izdržati onoliki napor. Od drugih nije ništa zahtijevao, a od sebe je svakoga dana nemilosrdno otimao. Posebno san. Radio je do kasnih noćnih sati, a s Križevca ili Brda ukazanja svako se jutro vraćao na jutarnju svetu misu. Nekada bi čovjek pomislio da je fra Slavko bio na svakome mjestu u svakome trenutku. U svemu je bio prisutan, sve je pratio, u svemu sudjelovao i u svemu bio spreman pomoći. Nikada nametljiv.
Do kraja je angažirano sudjelovao u molitvenom životu župne zajednice. Više nego drugi ljudi bio je osjetljiv na potrebe nemoćnih i siromašnih. Te dvije kategorije ljudi bile su dvije osnovne odrednice po kojima je ravnao život. Na ljude koji su dolazili u Međugorje gledao je kao na Božje siromahe kojima je potrebna, u prvom redu duhovna, a često i psihološka, materijalna i svaka druga pomoć. Smatrao je da je njegovo veličanstvo hodočasnik glavna mjera svega što u Međugorju moramo činiti. Služenje dobru hodočasnika bilo mu je iznad svega. Sjećam se teškog šizofreničkog bolesnika Željka Mustaća kad je došao kod fra Slavka tražiti pomoć, a on ga je primio k sebi u Majčino selo. Nije znao kako će to biti, samo je znao da ga mora primiti.
Mi svećenici smo govorili da Župa mora imati kuću za duhovne vježbe. Fra Slavka ništa nije moglo zaustaviti u odlučnoj namjeri da stvori takvu kuću. Uskoro, vrlo blizu crkve, imali smo zgradu za duhovne vježbe gdje smo mogli primiti do 50 sudionika. Odmah smo počeli organizirati duhovne vježbe u molitvi i postu, u kojima su sudjelovali vjernici iz naše biskupije, iz Hrvatske ali i iz inozemstva. Ta zgrada i danas služi istoj svrsi.
Njegova spremnost u potpunosti se podložiti služenju hodočasnicima i Gospi bila je radikalna i bez zadrške. Slušao je poticaje Duha, osluškivao vidioce, gledao potrebe hodočasnika i sve pretvarao u posluživanje Riječi Božje. U svakome času bio je spreman nanovo ostaviti sigurnost postignutoga i već urađenoga te stvarati i izgrađivati novi dnevni, tjedni i godišnji molitveni program.
Sjećam se jedne korejske hodočasnice koja je nešto tražila, ali nitko nije mogao razumjeti što želi. Fra Slavko je hitno zvao prevoditeljicu u Rimu da prevede što žena želi. Hodočasnica je otišla sretna, a fra Slavko je, kao za sebe, rekao: „Moram učiti korejski.“ Nakon smrti govorili su da je intenzivno učio korejski jezik.
Molitvenim sadržajima ispunjao je međugorsku crkvu i međugorska brda. Osluškujući domaće ljude, vodiče i hodočasnike, neprestano je dorađivao i poboljšavao molitveni sadržaj kako bi u sedam dana, dok hodočašće traje, hodočasnik mogao primiti puninu molitvenog i vjerničkog iskustva.
Vođena fra Slavkovom inicijativom, župa je stvarala svoj prepoznatljivi dnevni, tjedni i godišnji program. Sjećam se kako smo razgovarali o posebnom programu za mlade. Fra Slavko je predložio posebno vrijeme u godini kad bi se u Međugorju okupljali mladi iz čitavoga svijeta. Odlučeno je da to bude početkom kolovoza, u sredini ljeta, prije blagdana velike Gospe, kad su mladi najslobodniji. Nismo mogli ni zamisliti u što će se to hodočašće pretvoriti. U drugoj godini hodočašća mladih dobivam od fra Slavka hitni poziv: „Molim te, u četvrtak u 15:00 sati održi govor grupi mladih koji će se okupiti u šumi kod stare župne crkve.“ Hodočašće je tada još bilo u svojim začecima, a okupilo se oko 150 i mlađih i starijih. Navečer je stigao i fra Slavko i, kao i obično, predvodio je klanjanje.
Danas, 21 godinu nakon njegove smrti, fra Slavko je i dalje živ u duhu kojega je ostavio, u projektima koje je pokrenuo. Za župnu zajednicu i za hodočasnike i danas je dar preko kojega se izlijevaju Božje milosti, Božji prst koji kazuje što nam je činiti.
Rijetki znaju da je fra Slavko bio pušač, jer nikada nije viđen s cigaretom u javnosti. U večernje sate poslije molitve, dva-tri puta tjedno, okupljali smo se u našoj maloj zbornici od desetak kvadrata koju smo zvali „mehana“. Fra Slavko je iz svoje sobe redovito donosio bocu staroga, dobroga vina. Čudili smo se i pitali odakle mu tako kvalitetno vino. Nikada ga nismo pitali, pa nismo ni doznali od koga je dobio vino. Kad je umro našli smo još samo dvije boce. U tim našim malim fratarskim druženjima fra Slavko je uz cigaretu, ali ne dvije, uz ugodne razgovore i šalu, provodio lijepe trenutke života naše zajednice. Ako mu se pružila prilika našaliti se na račun nekoga brata, nikada je nije propuštao.
Bio je veliki navijač hrvatske nogometne reprezentacije. Jednoga dana Hrvatska je igrala važnu utakmicu protiv Njemačke, a on je, kao i obično, na vanjskom oltaru predvodio klanjanje. Dok je bio na oltaru, čuo je vrisak radosti koji je dopirao iz sela, vidio je baklje i petarde. Kasnije je komentirao: „Znao sam da je Hrvatska pobijedila.“
Fra Slavko je bio je čovjek na kojemu su svete Božje tajne bile prepoznatljive. Koristio je putovanja i svaki slobodni trenutak kao prigodu za molitvu te je rado drugovao sa svetom krunicom. Kad je jednom putovao autom, suputnik je primijetio kako drži krunicu u ruci i radoznalo ga upitao moli li krunicu. On je odgovorio: „Moram iskoristiti vrijeme.“ Kao da je znao da neće dugo živjet, vodio se tim riječima: MORAM ISKORISTITI VRIJEME.
Bogoslovima, novacima i svećenicima na duhovnim vježbama znao je poručivati: „Slijedite svete sakramente, redovito se ispovijedajte! Čuvajte se da u kušnjama ne padnete!“
Zbog dubokog osjećaja vjernosti prema svetoj Crkvi, posebno u svetim sakramentima, međugorska duhovnost postala je prepoznatljiva i doprla je u sve krajeve svijeta. Majčino selo, kao izraz brige za tjelesnog čovjeka, ustvari je samo druga strana jedne te iste vjere. Te dvije stvari su međe i okviri u kojima je fra Slavko služio svetoj Crkvi.
To što je rano umro čini ga još izazovnijim i važnijim. Učinio je ono što je bio pozvan učiniti, rekao je što je morao reći i - otišao… Ostavio je polog vjere i primjer kako Crkva i danas može kreativno i hrabro živjeti. Sveti sakramenti i utjelovljena Božja riječ na vjerničkim i hodočasničkim putevima Podbrda i Križevca i dalje žive, uvijek u novom stvarateljskom zamahu. Kada netko na Križevcu ostavi stari način života, kada na Križevcu izmoli hrabru molitvu ili kada na Križevcu umre - to će samo biti znak da Crkva i dalje živi.
Izvori fotografija korištenih u tekstu su:
Fotoarhiv ICMM
Foto Đani
Foto Gebetsaktion Medjugorje Wien
