I umjesto da joj se pomaže i da ju se njeguje, bolje je da u mladosti bude ometana i zlostavljana - ponajprije nedostatkom sredstava, zatim sebičnim interesom, pedantnošću, glupošću i neznanjem. Dobro je, također, da bude napadnuta i ugušena; da prođe kroz gorke kušnje i nevolje, kroz borbu komercijalnog postojanja, jer sve to pogoduje znanosti.
* Kroz seriju članaka o čovjeku koji je bio izvan svog vremena i kojeg suvremenici nisu shvaćali, a mi još nismo do kraja otkrili, pokušat ćemo proniknuti u dubine i bogatstvo duha Nikole Tesle. Putujući kroz njegove misli, svjedočit ćemo idejama koje su se rađale iz ljubavi i žrtve jednog iznimnog čovjeka spremnog da nesebično služi čovječanstvu. Ovdje možete pročitati drugi dio serijala
Često se pitam odakle su izvirala sva otkrića koja sam naveo. Možda je najbolji način rješavanja te misterije jednostavno retrospekcija. Sjećam se da sam znao otputovati u svijet u čijem je središtu bio labirint sačinjen od bezbroj puteva. Svaka staza u labirintu vodila je do nezamislivo realnih strojeva. Teško sam pronalazio izlazak iz tog labirinta, jednostavno mu nije bilo kraja. Misli su se taložile poput pljeve. Tako bih mjesečario sve dok ne bih čuo udarac. Tada sam znao da je ušao u kabinet… Tako je štapom po stolu znao lupiti samo profesor Jacob Poschl. Taj osobenjak je svoj karakter opravdavao kroz savršena izlaganja. Svaka riječ i gesta bile su mu odmjerene. To ga je činilo najizvrsnijim profesorom na studiju u Grazu. Baš je on taj koji je protresao sve neurone u mojoj glavi i uz to me dao izluditi fizikom i elektricitetom. Od tada se nisam odvajao od tih sustava. Znao sam jednu stvar: ako želim otkriti tajne svemira, trebam razmišljati o energiji, frekvenciji, vibraciji i Božjim zahvatima kroz “čestice”. Kako bih dokučio te sustave, postao sam student bez premca, radio sam dan za danom - neprestance. Ostali studenti su sve olako shvaćali, a ja sam svaki dan učio od tri sata ujutro do jedanaest navečer, tako da sam prirodno porušio sve rekorde. Svi su mi se divili osim oca, on mi je uvijek spočitavao učenje i ocjene. Shvatio sam razlog tog ponašanja tek kada sam pronašao pisma koji su mu slali profesori. U tim pismima su ga molili da me udalji s instituta kako se ne bih ubio pretjeranim radom. Ali tu snagu nisam mogo kontrolirati. Kada bih je davio u sebi, eruptirala bi i otopila sve nade u meni. Znao sam da to dobivam od Pokretača i vjerovao sam da On želi da volimo druge toliko da idemo u krajnost kako bismo im pomogli ovladavajući znanjima o silama prirode.
Upoznavajući bogatstvo božanskog u meni, ekstremnosti su mi postajale neprestani užici… Jednom prilikom, dok sam studirao, zakleo sam se sebi da ću u određenom roku pročitati sva Voltaireova i Descartesova djela. Kada sam shvatio koliko toga su te zvijeri napisale, počeo sam ispijati sedamdeset i dvije šalice kave dnevno, samo kako bih sve stigao pročitati. Bio sam presretan kada sam završio zadnju knjigu, ali rekao sam sam sebi: „Nikola, monstrume, nikad više!“ U tim vremenima mi se također neko zlo uvuklo pod kožu i navuklo me na kocku. Toliko sam gubio razum u tim kartama da sam ostao švorc, do te mjere da sam u potpunosti zaboravio lik cara Franje Josipa I. s novčanica. Uvjeravao sam sebe, ali i druge, da mogu odbaciti te „rajske“ naslade, što sam na kraju i učinio. Nadjačao sam svoju strast i tada…ne samo da sam je pobijedio, nego sam, uz Pokretačevu pomoć, iščupao žudnju iz srca tako da joj nije ostalo ni traga. Ali to nije sve! U jednom periodu sam više udisao dim duhana nego kisik. Bio sam strastven u tome, jednostavno sam se gušio u dimu u tolikoj mjeri da me je već u dvadesetima dovelo u zdravstvenu opasnost. Odlučio sam se i toga riješiti. Ne samo da sam prestao pušiti, nego sam ugušio svaku želju za tim proklestvom. Iz slobode od toga svega izvukao sam veliko zadovoljstvo i kozmološku moć vladanja nad svime što nije transcendentno. Taj način apstinencijskog života većina ljudi smatra lišavanjem ugode, no meni je to bilo najveće ispunjenjej jer sam vladao nad sobom i svojim navikama. Apstinencija je bila samoj sebi nagrada. Taj uragan ekstrema me naučio da karakter trebam usmjeriti k boljitku čovječanstva, što me je dovelo do izvanredne harmonije. Najbolji pokazatelj moje discipliniranosti je to što u trideset godina nisam ni dobio niti izgubio kilogram. Doktor se uvijek čudio mom, na neki način, superiornom zdravlju. Zapravo, sloboda od svega mi je postala rajska naslada.
Oduvijek sam smatrao da sam bio ispred drugih ljudi i da je mi je Bog bio spreman dati posebne alate kako bih nešto ostavio čovječanstvu. Ova priča je svjedok toga. Kao dijete sam često išao s prijateljima na kupanje, na jezero blizu Smiljana. Jednom sam odlučio prestrašiti prijatelje tako što sam zaronio s druge strane jezera i pokušao roniti do njih. Uzeo sam dah i zaronio. Misleći da sam im se dovoljno približio pokušao sam izroniti, ali sam udario glavom u deblo. Svim silama sam pokušavao izroniti, ali nikako nisam mogao preroniti ispod debla. Nakon lude borbe izgubio sam svijest i počeo tonuti. Najednom sam vidio bljesak svjetlosti, onaj isti koji sam viđao kao dijete i ugledao sam slap. U tom trenutku sam dobio neopisivu snagu, da bih na kraju sav uplašen izronio sam na vrh. Kasnije su mi prijatelji rekli da su dugo tražili moje tijelo. Taj bljesak svjetlosti me spasio. Mislim da je to bila Božanska sila koja mi je dala snagu i povratila život. Taj trenutak sam uvijek nosio u srcu. To iskustvo, kao i brojna druga iskustva, potaknuli su me da od djetinjstva budem prisiljen koncentrirati pozornost na sebe. To mi je prouzročilo mnogo patnje, ali prema mom sadašnjem mišljenju, to je bio blagoslov jer sam naučio cijeniti neprocjenjivu vrijednost introspekcije u očuvanju života, kao i to da je introspekcija sredstvo postignuća cilja za čovječanstvo. Smatram da pritisak okupacije i neprestana bujica dojmova koji se slijevaju u našu svijest i koji proizlaze iz odnosa čine suvremenu egzistenciju višestruko opasnom. Većina osoba je toliko zaokupljena kontemplacijom vanjskog svijeta da je potpuno nesvjesna onoga što se događa u njima samima. Prerana smrt milijuna prvenstveno se može povezati s ovim uzrokom. Čak i među onima koji se brinu o sebi, česta je pogreška rješavanje imaginarne, a ignoriranje stvarne opasnosti. Zapravo, ono što vrijedi za pojedinca također se, više ili manje, odnosi na narod u cjelini.
Da se vratimo na Nikolu studenta… Nakon tih turbulentnih razdoblja borbe s porocima i željom za učvršćenjem karaktera, napokon sam se smirio. Počeo sam raditi fizičke poslove jer moji roditelji više nisu mogli plaćati moje studiranje. A ni država nije bila široke ruke u stipendijama. To me natjeralo da zarađujem vlastitim rukama, radeći za nekih pet dolara tjedno. Tješilo me to što je grad bio pun gladih umjetnika, vrsnih izumitelja i inteligentnog društva. No to je bilo vrijeme i silnih neuspjelih izuma, zbog čega sam dobio slom živaca. I sada zahvaljujem Pokretaču što mi je posao prijatelja Antonia. Tjerao me da vježbam i trčim po praškim parkovima. Tjelovježba mi je uvelike pročistila turbine mozga, a pomogao mi je i odnos s kozmičko-božanskim, koje sam neprestano otkrivao u kršćanskoj religiji. U to vrijeme, kao i mnogo puta u prošlosti, moje su se misli okrenule prema onome što sam već kao dijete naučio od majke i oca Milutina. Shvatio sam da dar mentalne moći dolazi od Kozmičkog Tvorca i da, ako koncentriramo svoj um na tu istinu, postajemo usklađeni s ovom velikom moći. Moja me majka učila da svu istinu tražim u Bibliji, stoga sam sljedećih nekoliko mjeseci posvetio proučavanju ovog djela. Još od ranije sam znao dosta toga napamet, samo sam trebao otvoriti neke ladice u glavi. Taj me zanos dugo vodio do prosvjetljenja kojega sam dugo iščekivao. On se napokon dogodio… Šetajući gradskim parkom recitirao sam “Fausta”. To sam djelo znao napamet od korica do korica. Sunce je zalazilo i podsjetilo me na jedan slavni odlomak:
Već tone sunce, zamire već dan,
Al ono drugdje novi život stvara.
O, imat krila - moj je davni san,
O, letjet za ljepotom toga žara.
Da, divna sna! Al sunce zapada
Ali čovjek ima krila duhovna
Al tjelesna ne. Bozi nisu dali.
Nedugo nakon toga sam otputovao u Pariz. Tamo mi se smiješila prilika za posao u Edisonovoj podružnici. Zaposlio sam se, a odmah po dolasku sam razvio novi telefonski repetitor i unaprijedio sustav. Nisam se puno razmetao svojim uspjesima i znanjima od ranije. Nije se mnogo ljudi zanimalo za moje izume, tako da sam skromno skrivao sve svoje prijašnje uspjehe. Tek kasnije, kada je direktor saznao nešto o mom znanju na područjima fizike i matematike, prebacio sam se na brigu o motorima, a ne o telefonskim centralama. U tom periodu sam naučio dosta toga o dinamima i motorima. Kasnije sam dobio zadatak da po njemačkim i francuskim gradovima popravljam električne instalacije. Kako sam dobro obavljao posao, privukao sam pozornost Charlesa, direktora Edisonovih tvrtki u Francuskoj. Charles me preporučio i poslao u New York, direktno kod Edisona. Pričama o tom gigantu nije bilo kraja, a ja sam s preporukom otputovao u Ameriku. Napokon sam stigao u tu, od Europljana ludo željenu, Ameriku. Imao sam samo četiri centa.
No stvarnost je bila posve drugačija. U Americi su me šokirale glupost i vulgarnost. Za sobom sam ostavio nešto lijepo, umjetničko i na svaki način zadivljujuće, a u Americi sam zatekao sve strojno, grubo i neprivlačno. Sve me to deprimiralo i bunilo. Šokirali su me loši međuljudski odnosi. Pomislio bih: „Kad bi njihova mržnja bila pretvorena u struju, osvijetlila bi cijeli svijet!“ Jedan takav odnos sam i ja doživio odmah pri iskrcavanju s broda. Sreo sam jednog odurnog policajca, velikog kao stablo, koji je mahao pendrekom. Ljubazno sam mu prišao i priupitao ga nešto, a on se dosta grubo ponio prema meni. Tada sam se bolno zapitao: „Kako unaprijediti čovjeka i civilizaciju? Kako steći univerzalnu kulturu i mir?“ Ovako sam si to posavio: Mir može doći samo kao prirodna posljedica univerzalnog prosvjetljenja i spajanja rasa, a mi smo još uvijek daleko od ove blažene spoznaje, jer malo tko će doista priznati stvarnost da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku. U tom slučaju su svi ljudi na Zemlji slični. Zapravo, postoji samo jedna rasa koja je različitih boja. Krist je samo jedan, ali on je od svih ljudi i za sve ljude. Pa zašto onda neki ljudi misle da su bolji i superiorniji od drugih? Kada govorimo o čovjeku, imamo koncepciju čovječanstva kao cjeline, ali može li itko danas sumnjati da svi milijuni pojedinaca jedno i da svi oni bezbrojni tipovi i likovi čine jedan entitet? Iako smo slobodni misliti i djelovati, nešto nas drži zajedno neraskidivim vezama, poput zvijezda na nebeskom svodu. Te se veze ne vide, ali ih možemo osjetiti. Ako, na primjer, porežem prst, to me boli jer prst je dio mene. Vidim li povrijeđenog prijatelja, boli i mene jer smo moj prijatelj i ja jedno, bio ja toga svjestan ili ne. Nadalje, stalno viđamo oborene neprijatelje – grumen zemlje do kojeg nam je, po svemu sudeći, od svih vrsta materije u svemiru najmanje stalo, ali nas i dalje žalosti njihova bol. Ne dokazuje li to da je svatko od nas samo dio jedne kozmičke povezanosti?
Stoljećima je ova ideja bila proklamirana u savršeno mudrim učenjima naše religije. Vjerojatno ne samo kao sredstvo za osiguranje mira i sklada među ljudima, već kao duboko utemeljena istina. Jer svi smo mi jedno. Metafizički dokazi, međutim, nisu jedini koje možemo iznijeti u prilog ovoj ideji. Znanost, također, priznaje ovu povezanost odvojenih pojedinaca, iako ne baš u istom smislu kao što priznaje da su sunce, planeti i sazviježđa jedno tijelo. Nema sumnje da će to biti eksperimentalno potvrđeno u budućem vremenu. Još više, jedno ljudsko biće živi, ali pojedinac je prolazan. Rase i nacije dolaze i prolaze, ali čovjek ostaje. U tome leži duboka razlika između pojedinca i cjeline. Te nadahnjujuće, kozmičke misli još su me dublje potakle da svu energiju usmjerim razmišljanju o davanju života za čovječanstvo, za kozmopolitsku zajednicu.
Od Amerikanaca sam svakako većinski doživljavao razočaranja. Možda sam se najviše razočarao u Edisona. Kad sam došao u njegov ured, predstavio me njegov pomoćnik rekavši: „Poznajem dvojicu velikih ljudi, od koji ste vi jedan, a drugi je ovaj mladi čovjek.“ Bez obzira na sva ta predstavljanja i hvaljenja, bez obzira na moj trud i rad, jednostavno je sve bilo uzaludno.
Moj sustav ulične rasvjete Edison je posve odbacio, neprestano je sputavao razvoj izmjenične struje… Kao kruna svega, obećao mi je sumu od 50.000 dolara ako popravim jedan dinamo. Stvarno sam svo svoje vrijeme posvetio tome jer sam imao u planu sav novac uložiti u nove izume. Na kraju sam, danonoćno radeći uz samo nekoliko sati sna, uspio popraviti mašinu. Kao pljusku sam doživio Edisonove riječi kada mi je rekao: „Zar ne razumiješ Američki humor? Sve je to bila šala. Neću ti isplatiti taj novac“. Tako sam nakon kratkog vremena napustio Edisonovu tvrtku.
No nisam se dao obeshrabriti. U srcu sam nosio svijest o vlastitoj važnosti pred Pokretačem. Nešto kao kada Krist govori o ljiljanima. Znao sam da naša bića imaju veliku vrijednost pred Kozmičkim Tvorcem. To ozračje koje sam gajio u sebi isijavalo je iz mene. Koračao sam sigurnim koracima naprijed, a Pokretač mi je pokazivao da život jest i uvijek ostaje jednadžba koja se ne može riješiti, ali ta jednadžba ipak sadrži određene poznate faktore. Znao sam što je Bog u meni posijao. Uvidio sam da je izum najvažniji proizvod čovjekovog kreativnog mozga. Da, taj vid ljubavi koja se daje, a ne one koja se vodi, čini izumitelja na neki način božanskim. Jer konačna svrha uma je potpuno ovladavanje materijalnim svijetom i iskorištavanje prirode za ljudske potrebe. I stvarno, nakon samo par dana sam počeo raditi u drugom poduzeću. Tamo sam napokon dobio svoje patente za uličnu rasvjetu, ali ni to nije prošlo bez nesporazuma i spletki. I oni su napravili problem oko mojih patenata tako što su mi za patente dali mizerne dionice i otkaz. Tada sam iskusio svu okrutnost američkog kapitalističkog okruženja u kojem sam se osjećao kao kakvo pseto. Svo moje znanje u raznim granama znanosti, književnosti, mehanike, svo moje visoko obrazovanje svelo se na sprdnju. Taj sam period doživio kao hod Izraelaca kroz pustinju. Meni, srećom, taj hod nije trajao četrdeset godina, nego godinu dana, ali svakako je to bilo vrijeme gorkih suza, jada i patnje. Najveći paradoks u svemu tome je bio taj što sam kopao kanale za istosmjernu struju.
Nakon te mukotrpne godine upoznao sam se s Westinghouseom. U njemu sam vidio velikog bradatog Mojsija koji sa štapom u ruci razdvaja Crveno more kako bi me proveo kroz njega, kako bi me oslobodio od tog tjeskobnog crnčenja za mizeriju. Tako sam već 1887. osnovao svoju tvrtku u kojoj sam napokon počeo razvijati motor na izmjeničnu struju. Sve patente sam prodao Westinghouseu i dobro surađivao s njim. Po uzoru na te motore izgrađena je hidroelektrana na Niagari. Baš tu hidroelektranu sam proročki predvidio kada sam kao dijete uvjeravao strica da ću napraviti veliki kotač na Niagari pokazujući mu na malu vodenu pumpu koju sam napravio. To sam proročanstvo izrekao sa svojih 10 godina. Kada razabirem ta sjećanja, sjetim se Isaaca Newtona koji je zapisao: „Čini se da sam bio samo poput dječaka koji se igrao na morskoj obali i, s vremena na vrijeme, zalutao pronalazeći glatkiji kamenčić ili ljepšu školjku od obične, dok je veliki ocean istine ležao neotkriven preda mnom.“ Taj lumen je osamdeset posto svojega rada posvetio molitvi i teološkim spisima, osamnaest posto vremena je radio na izumima, a dva posto vremena bi provodio pod krošnjom jabuke, ako bi mu nekim slučajem nešto palo na pamet. Zapravo je vjera sve više postajala realizirana forma u mojoj glavi. Podsjećala me je na svaku želju iz djetinjstva i ja sam jednostavno vjerovao u Kozmičkog Tvorca koji preko mene nudi dobrobiti čovječanstvu. Istina, u par navrata sam pokušao racionalno negirati Božje postojanje, ali to bi uvijek završavalo bez uspjeha. Vjera i znanost se isprepleću, htjele one to ili ne. Ono što jedan čovjek naziva Bogom, drugi naziva zakonima fizike. Zašto onda pojedinci imaju toliku averziju prema tom odnosu? Ta se averzija događala kroz sva stoljeća, naročito u doba renesanse. O tome nam svjedoči i veliki Nikola Kopernik. On kaže da „postoje brbljavci, potpuno neupućeni u matematiku, koji se usuđuju osuditi moju hipotezu, na temelju autoriteta nekog dijela Biblije iskrivljenog da odgovara njihovoj svrsi. Ne cijenim ih i prezirem njihove neutemeljene presude“. Slažem se s tim genijem čije ime nosim. Smatram da je moj mozak samo prijemnik i da u svemiru postoji jezgra iz koje dobivamo znanje, snagu i inspiraciju. Nisam prodro u tajne ove jezgre, ali znam da postoji. Stalno istražujem i pitam se, ali sve češće uviđam da umom ne mogu prodrijeti u tajne tog božanstva i sile koju nam daje.
Jedno od najzanimljivijih razdoblja mog stvaralaštva bilo je kad sam razvijao izmjeničnu struju. Taj sustav sam s vremenom unaprijedio, a sve sam demonstrirao u Chicagu. Prisutni su bili u šoku kada sam golim rukama spojio dva željezna štapa na krajeve koji su bili pod naponom od 250 000 volti. Nitko nije mogao pojmiti kako sam opće na nogama, a kamoli da sam prošao neozlijeđen. Tim činom sam ih uvjerio u bezopasnost mog izmjeničnog sustava.
Sav taj strah im je zadao Edison tako što je velikim naponom ubijao nevine slonove i ostale životinje, samo kako bi demonstrirao opasnost izmjenične struje i sabotirao moj rad. Bio sam neizmjerno uzbuđen kada sam u očima tih ljudi vidio povjerenje i želju za napretkom. Nadao sam se da su napokon shvatili da je to sve za njihovu dobrobit i olakšanje životnih okolnosti. Obradovao što sam se bližio cilju, a taj cilj je uvijek bio boljitak čovječanstva. Čovječanstvo je počelo vjerovati u taj izum na kojem sam radio danonoćno.
No otvorila se nova staza u mom napredovanju. Preda mnom se prostirao dalek put koji je vodio do bežične rasvjete. Prijatelji su me sputavali da objavim rad o tome, uvjeravajući me da su to neutemeljena razmišljanja koja će mi samo naštetiti u očima poduzetnika. Donekle sam ih poslušao, ali mi je bilo žao što je svijet ugledao tek manji dio onoga što sam mislio objaviti. To bi se u budućnosti lako izgradilo. Cijeli naš planet je zapravo vodič, tako da bi se energija širila ispod površine, čime bi se dokinuo prijenos energije bakrenim žicama. Nadam se da će netko u budućnosti barem pokušati realizirati moje patente.
Svoj znanstveni rad, ali i svaki drugi, smatrao sam igrom koju trebamo igrati da bismo postojali i održavali se u surovim okolnostima života. Čovjek je rođen da radi, da trpi i da se bori, a tko tako ne čini, mora propasti! Svaki od nas je dužan nositi križ i u ramena urezati ožiljke i bol od života koji nam je natovaren. Razmišljajući o životu kao igri, uvidio sam da ljudima treba zagolicati maštu ako ih želim uvjeriti da će im određeni izum koristiti. Tako sam se odlučio poigrati s izumom broda na daljinsko upravljanje. Te 1889. godine pustio sam brod u jezero u New Yorku i na velikim udaljenostima bežičnom energijom upravljao brodom. U toj gužvi oko mene isprepletale su se zavist, zadivljenost, uzbuđenost, začuđenost, radost, ali i zbunjenost. Toliko su bili skeptični prema tome da su bili sigurni da je prevara. Išli su do te mjere da su počeli kopati oko mene u nadi da će naći kablove ili cijevi. No za mene taj pothvat nije bio uzaludan, trebao mi je za daljnji rad na bežičnoj energiji. Tada sam brojne uvjerio u praktičnost mojih izuma.
Još me puno događaja pratilo, kako u Europi, tako i po Americi. Gdje sam god kročio osjećao sam se kao da sam doma. Ta kozmopolitska toplina bila mi je znak da svugdje nosim napredak čovječanstvu. A glavna potreba čovječanstva je bolje sutra i radost svakog tko se koristi bilo kojim vidom te kozmičke iskre koju Bog širi po meni, a to je zapravo elektricitet.
Stvarno mi je trebao netko da mi podreže krila te 1900. g. Ostao sam bez daha kada sam čuo da je J.P. Morgan, ugledni bankar, odlučio financirati moj rad. Planirao sam da se sve odvija u Wardenclyffeu. Nije mi bilo važno hoću li ikada vidjeti ili opipati taj novac, samo sam htio realizirati ono što odavno pokušavam ostaviti čovječanstvu. U tim pregovorima sam bio oprezan, to je bio hod po staklu, i to mokrom staklu. Znao sam da je Morgan prije svega osebujan menadžer i poduzetnik što me vodilo do zaključka da će iscrpsti sve što može iz te energije koju bude proizvodio taj toranj. Kada smo se sastali u Morganovoj kući, rekao sam da će toranj služiti za odašiljanje radio valova. Da, taj bi toranj mogao poslužiti i u tu svrhu, ali prvotna namjena mu je bila besplatna energija cijelom čovječanstvu. Naime, energija bi preko zraka stizala do svakoga, bez ikakvih vodiča. Izgradnja je počela 1901. godine. Toranj je bio visok 57 metara, tako da se vidio iz New Havena. Planirao sam da toranj prenosi energiju dovoljnu za svijet industrijske proizvodnje. Sve je teklo dobro dok je J.P. Morgan bio široke ruke, dok je tisak zasipao toranj pozornošću i dok je trajala izgradnja impozantne postaje. No sve je potonulo kada je Morgan saznao da Marconi odašilje radio signale preko Antarktika. Zbog toga je obustavio rad tog zdanja i prekinuo daljnje financiranje, a najviše ga je naljutilo to što je saznao da je toranj trebao poslužiti u svrhu besplatne energije. Vjerujem da je u vrijeme gradnje tornja sebi postavljao samo jedno pitanje: “Ima li mene tu?” Tu se ocrtavala sebičnost svakodnevice ljudskoga roda. Dakako, ni to me nije obeshrabrilo da svrhu života vidim u umiranju za bližnjega, za čovječanstvo.
Na kraju krajeva sve to nije bio samo san, već jednostavni znanstveni podvig elektrotehnike. To je samo skup slijepaca, svijeta koji sumnja! Čovječanstvo još nije dovoljno napredno da bi se rado vodilo pronalazačkom oštroumnošću pojedinca koji je voljan preuzeti žrtvu za istraživanje. Ali tko zna? Možda je bolje da u sadašnjem svijetu revolucionarna ideja ostane nezapažena. I, umjesto da joj se pomaže i da ju se njeguje, bolje je da u mladosti bude ometana i zlostavljana - ponajprije nedostatkom sredstava, zatim sebičnim interesom, pedantnošću, glupošću i neznanjem. Dobro je, također, da bude napadnuta i ugušena, da prođe kroz gorke kušnje i nevolje, kroz borbu komercijalnog postojanja. Na taj način i mi dobivamo kozmičko svjetlo. Tako je i sve veliko u prošlosti bilo ismijano, osuđivano, potiskivano — samo da bi iz borbe izišlo sve snažnije i pobjedonosnije.
Zato sam odlučio vrijeme posvetiti pravim prijateljima, mojim golubovima. Svakako ću nastaviti raditi, ali sigurno ne ovakvim tempom. Nakon svega ovoga, mogao sam barem malo odahnuti i reći zajedno s psalmistom: „Ja sam se smirio i upokojio dušu svoju, kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša je moja u meni“. Ta harmonija se prosula cijelim mojim bićem i naznačila mi je da sam dao dovoljno čovječanstvu. Dovoljno dao jesam, ali do kraja ispričao nisam. Nećemo baš ovdje zastati i izdahnuti na ovim šturim izlaganjima. Život je u većini slučajeva pristojna drama s loše napisanim završnim činom, a likovi se ionako najbolje realiziraju i dođu do izražaja baš u posljednjem činu. Na koncu, ne bi bilo ni ataraksije da završni čin nije upečatljiv. Još dosta toga imam reći o sebi, ali i o Glavnom liku…
Literatura:
• Nikola Tesla, Moji izumi.
• W. Bernard Carlson, Izumitelj elektroničkog doba.
• Nikola Tesla, Kako kozmičke sile utječu na našu sudbinu.
• Nikola Tesla, Neka osobna sjećanja.
• Mario Filipi, Nikola Tesla ispod paučine
• Nikola Tesla, Vizionarske misli
