Instinkt prosvijetljen Božanskim je nešto što nadilazi znanje. Nedvojbeno imamo određena finija vlakna koja nam omogućuju da uočimo istine kada je logička dedukcija ili bilo koji drugi namjerni napor mozga uzaludan
* Kroz seriju članaka o čovjeku koji je bio izvan svog vremena i kojeg suvremenici nisu shvaćali, a mi još nismo do kraja otkrili, pokušat ćemo proniknuti u dubine i bogatstvo duha Nikole Tesle. Putujući kroz njegove misli, svjedočit ćemo idejama koje su se rađale iz ljubavi i žrtve jednog iznimnog čovjeka spremnog da nesebično služi čovječanstvu. Ovdje možete pročitati prvi dio serijala
Pokušavao sam nemoguće. Nastojao sam sebi predočiti elektron i zagledati se u njega. Silovito sam htio shvatiti zašto se emisija elektrona oslobađa iz metalnih elektroda. Zamišljao sam da bi to mogla biti samo energetska barijera i to barijera velikog napona. Fiktivno sam ga i dalje promatrao i zaključio da njegova energija treba biti veća od izlaznog rada, a ono se može postići jedino…
U tom trenutku sam čuo vrisak moje tajnice. Otvorivši oči, prvo što sam vidio bio je moj prijatelj Mark Twain. Besciljno je trčao mašući željeznom šipkom u jednoj ruci, dok se je drugom rukom držao za trbuh. Odjednom su teški strojevi počeli letjeti posvuda. Brzo sam zgrabio čekić i smrskao uređaj. Da nisam tako brzo reagirao, zgrada bi nam se srušila na glave. Na ulici je nastao kaos. Stigla je policija i hitna pomoć, ljudi su istrčali ispred zgrada… Kada sam se vratio u laboratoriji, shvatio sam sam što je izazvalo toliku trešnju. Bila je riječ o mehaničkom oscilatoru koji je proizvodio vibracije. Ja sam pogriješio jer sam, zamislivši se, zaboravio na pojačivač. U toj silnoj zbrci bar me Mark nasmijao. Bio je blijed kao krpa. Pitao sam ga kako je. Samo me ošinuo pogledom i rekao: „Kasno pitaš, zar se ne sjećaš da bolujem od celijaklije“.
Sve su me te okolnosti jako uzbudile, ali Mark je i dalje ostao paraliziran. Da bih ga oraspoložio ispričao sam mu priču iz djetinjstva. Naime, jednom sam kao dijete bio shrvan zaraznom bolešću, toliko da mjesecima nisam mogao ustati iz kreveta. Ništa mi nije pomagalo sve do trenutka kada su mi u ruke došle njegove knjige. Toliko su me razvedravale da su me vratile u život kao kakav eliksir. Kada sam mu to ispričao, ostao sam iznenađen. Po prvi put sam vidio da taj brko koji je nasmijao pola svijeta plače kao dijete. Shvatio sam da nisam uspješan u razvedravanju kao on.
Oko mene su se sve više skupljali mladi novinari kao kakve lisice. U svakom trenutku su imali arsenal pitanja. Oblijetali su me sa svih strana. Ponekad sam vjerovao da poznaju moje navike i izume bolje od mene. Vjerujem da je tome doprinijela i moja uglađenost. U više sam navrata proglašen najbolje odjevenim muškarcem na Petoj aveniji, pa čak i u, tada već gusto naseljenom, New Yorku. Tako sam u intervjuu s jednim novinarom ispričao da mi je neugodno što moji radovi privlače toliku pažnju javnosti. Ne samo zato što bi pošten čovjek koji voli znanost trebao pustiti da umjesto njega govore njegova djela, nego i zato jer ne volim novinsku slavu. Nije me toliko zanimala “znanstvena elita” koliko me zanimao svijet ideja, jer samo kroz njih mogu pridonijeti čovječanstvu. Ta oduvijek sam igrao sam. On mi je na to odgovorio da mi je boja lica loša i savjetovao me da se odmorim. Objasnio sam mu da ne mogu prestati s radom. Moji eksperimenti su mi toliko važni, toliko lijepi i zadivljujući da se od njih jedva uspijem otrgnuti kako bih jeo, a dok pokušavam zaspati neprestano mislim o njima. Koliko zaboravim sebe i svoje potrebe najbolje svjedoči to da u laboratoriju ponekad znam provesti po osamdeset sati u komadu. Čak zaboravim na hranu, prijatelje, spavanje, na sve… U tom, nazovimo ga umoru, samo jednu riječ imam pred očima - čovječanstvo.
Ono od čega je novinar strahovao stvarno se i dogodilo. Doživio sam emocionalni udar. Vatra je sve progutala u jednoj noći. Da stvar bude još tužnija, par dana ranije sam premjestio sve dokumente, uređaje i izume u taj laboratoriji. Taj tjedan su me svi zasipali velikodušnošću i sućuti, ali ja nisam mogao uzvratiti, iako sam istinski ćutio tu dobrotu. No znao sam da moram sam, uz pomoć Božje milosti, pronaći put preko planine što je odjednom nenadano iznikla preda mnom. U tom periodu nisam imao gotovo nikakvih ideja, što me dovelo do ponora. Pokušavajući moliti i meditirati, dobio sam nadahnuće da se liječim. Na sebi sam primjenjivao šokove visokofrekventnom izmjeničnom strujom. Primijetio sam da dobro djeluje na tijelo. Uz elektroterapiju i molitvenu meditaciju nekako sam se iskoprcao. Čim sam se oporavio krenuo sam istim tempom kao i prije, ali sam shvatio jednu stvar: znanstvenik treba mnogo više vremena provoditi proučavajući duhovne stvari. Vjerujem da će tako znanost više napredovati u deset godina, nego što je napredovala kroz sva stoljeća povijesti.
Već sam 1895. g. unajmio novi laboratorij. U njemu sam nastavio s radom na istraživanju x-zraka. Na akademiji u New Yorku predstavljao sam svoja istraživanja, a Röntgenu sam poslao slike svoga rada čim sam čuo da je on objavio istraživanje. Nije mi predstavljalo veliku važnost kome će dopasti nagrada za taj rad, više me je brinulo fiziološko zračenje. To me potaklo da nastavim istraživati na tom polju i na kraju sam preporučivao zaštitu svakome tko se bavio tim zračenjem.
U svojim sam istraživanjima bezbroj puta gledao smrti u oči. Jednom prilikom bio sam spašen samo milošću Pokretača. Jedne večeri sam obilazio elektranu na Niagari, kad je najednom odskočila iskra iz mašine koja je radila na tri milijuna volti i pogodila me u rame. Jedva sam ostao živ. Nakon oporavka od te nesreće odlučio sam se opustiti u jednom restoranu. Ugledao sam kako mi se približava onaj isti novinar. Taj čovjek me je neprestance progonio. Bez obzira na moje turobno stanje, ovaj put ga je zanimao razlog mojega života u celibatu. Odlučio sam biti ljubazan i potanko sam mu opisao moj pogled na ljepši spol. Objasnio sam da oduvijek mislim da žena posjeduje one delikatne kvalitete uma i duše koje ju čine daleko superiornijom u odnosu na muškarca. Stavio sam je na uzvišen pijedestal. No to sam razmišljanje promijenio, čini mi se da žena kakvu volim, meko nježna s punim glasom, sada gotovo nestaje. Na njeno je mjesto došla žena koja misli da njezin glavni uspjeh u životu leži u tome da bude, što je više moguće, slična muškarcu - u odijevanju, glasu i postupcima, u sportu i postignućima. Svijet je doživio mnoge tragedije, ali, po mom mišljenju, najveća tragedija od svih je sadašnje ekonomsko stanje u kojem se žene bore protiv muškaraca i u mnogim slučajevima zapravo uspijevaju uzurpirati mjesta u profesijama i industriji. Ova rastuća tendencija žena da zasjene muškarce znak je propadanja civilizacije. Možda je muškarac u društvu beskoristan...iskreno priznajem da ne znam. Ako se žene počinju tako osjećati u vezi s tim, a postoje zapanjujući dokazi da se tako osjećaju, tada ulazimo u najokrutnije razdoblje svjetske povijesti.
S druge, pak, strane, znam da je um oštriji u povučenosti i neprekidnoj samoći. Nije potreban veliki laboratorij za razmišljanje. Originalnost cvijeta je u osami. Ljepota se rađa kada je um lišen vanjskih utjecaja koji ga napadaju kako bi mu osakatili kreativnost. Budite sami, to je tajna izuma; budi sam, tada se rađaju ideje. Zato su mnoga zemaljska čuda nastala u skromnom okruženju. Iz iskustva tvrdim da ne postoji uzbuđenje koje može zahvatiti ljudsko srce poput onog koje je osjetio izumitelj kad vidi kako se neka kreacija mozga razvija prema uspjehu. Takve emocije čine da čovjek zaboravi hranu, san, prijatelje, sve... Kamoli da se bavi trivijalnim stvarima poput karijere, novca, moći, seksualnosti. Siguran sam da dar mentalne moći dolazi od Kozmičkog Božanstva i, ako koncentriramo svoj um na tu istinu, postajemo usklađeni s ovom velikom moći, a Pokretača je najbolje tražiti u samoći. Na kraju krajeva, ja ne znam za neke znamenite izumitelje koji su bili u braku. To dvoje teško ide zajedno jer brak ne dopušta značajan napredak znanstveniku. Jednostavno sam život odlučio posvetiti čovječanstvu jer znam da svijeća ne može gorjeti na dvije strane. Pojedincima kojima je Kozmički Tvorac dao darove koje mogu razviti bolje je da se onesposobe za takvu instituciju.
U dvadesetom stoljeću se osjeća popuštanje kolektivnog morala, što je ozbiljan problem cjelokupnog društva. Prema antropologiji kršćanske religije svatko bi trebao svoje tijelo smatrati neprocjenjivim darom od Onoga koga voli iznad svega, gledati na njega kao na čudesno umjetničko djelo neopisive ljepote i majstorstva koje nadilazi ljudski pojam, a također treba znati da je tijelo delikatno i krhko te da ga riječ, pogled ili misao mogu ozlijediti. Nečistoća koja rađa bolest i smrt nije samo autodestruktivna, već i vrlo nemoralna navika. Čuvajući naša tijela slobodnim, zdravim i čistim, izražavamo svoje poštovanje prema visokom principu kojim su obdarena. Onaj tko slijedi propise u tom duhu, dokazuje da je istinski religiozan. Raspuštenost morala je strašno zlo koje truje i duh i tijelo i koje je odgovorno za veliko smanjenje ljudske mase u nekim zemljama. Za mjerilo celibata uvijek uzimam onaj Isusov dijalog iz Matejevog evanđelja kada ga učenici pitaju: "Ako je tako između muža i žene, bolje je ne ženiti se." A on im reče: "Ne shvaćaju toga svi, nego samo oni kojima je dano. Doista, ima za ženidbu nesposobnih koji se takvi iz utrobe materine rodiše. Ima nesposobnih koje ljudi onesposobiše. A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti, neka shvati." U tu svrhu sam se onesposobio i svu svoju strast sam predao izumima i napredovanju čovječanstva. Ali za one koji nemaju određene pogodnosti u nekom izvanrednom doprinosu kozmičkoj cjelini, bolje je da se odluče za bračnu zajednicu.
Po karakteru nisam bio naročito nametljiv niti sam volio gužve. Ne zamjeram ljudima zbog njihovih osobina i mana. Ali nekih se navika nisam mogao nikako riješiti. Na primjer, nisam podnosio bisere. Jednom prilikom tajnica koja radi u mom laboratoriju nosila je ogrlicu od bisera. Skoro sam pao u nesvijest kada sam to vidio. Platio sam taksi da je vrati do kuće i rekao joj da odmori taj dan. Također, ni pod kojim okolnostima ne bih dirao tuđu kosu. Brojao sam korake u šetnji i izračunavao sam zapreminu posuda iz kojih sam jeo, inače ne bih mogao uživati u jelu. Toliko sam se divio energiji koju je čovjeku dao Kozmički Tvorac da se nikada nisam rukovao. Sve radnje i postupci koje sam ponavljao trebali su biti djeljivi s tri. Ako bih kojim slučajem pogriješio, sve bih učinio iz početka, makar to trajalo i satima. Sve te navike su postale dio mene.
Ničega mi nije bilo žao kao činjenice da u pojedinim znanstvenicima ne cvjeta inspiracija i da ne ulažu dovoljno truda u nove izume. Današnji znanstvenici su ograničili matematiku na eksperimente i lutaju od jednadžbe do jednadžbe te na kraju izgrađuju strukturu koja nema veze na stvarnošću. Time umanjuju vrijednost one grane znanosti kojom se bave. Nije mi žao što su krali moje izume, žao mi je što nisu imali svoje. Uvijek sam trebao voditi bitke sa “znanstvenicima” oko patenata. Nad mojim otkrićima su se uvijek nadvijale tamne sjene. Oko sebe sam osjećao profesionalnu zavist i komercijalna nadmetanja. Osmjehujući se tim silnim borbama, sada više ni ne žalim što je Marconi dobio „Nobela“ za radiovezu koju sam ja otkrio tri godine ranije. S elektronima sam se igrao u svom laboratoriju puno prije Thompsona. Nadam se da sam barem malo doprinio izgradnji mira izumom radara. Laser mi nije naročito koristio, sve mi je to bio vid zabave, dok je nekima bio važna igračka. Rad na elektronskom mikroskopu mi je služio kao odmor od problema oko mašina. Njega nisam ni pokušavao patentirati. Drago mi je što je napokon razvijena televizija. Moram priznati da sam je takvom i zamišljao.
Nisam se puno bavio tim pitanjem, ali sam razmišljao ovako: slike koje nam se priviđaju izazivaju refleksno djelovanje mozga na mrežnicu, tako da bi se na ekranu mogla projicirati slika bilo kojeg predmeta i moglo bi ga se učiniti vidljivim. Uz povremeni rad na televiziji bavio sam se i robotikom koja će u skorije vrijeme preplaviti svijet. Dosta sam vremena posvetio razradi svjetskog sustava za povezivanje komunikacija u jedan globalni sustav (op.a. ovo što je danas internet). U vrijeme razvijanja tih izuma od prijatelja sam bio smatran luđakom i površnim vizionarom, dok su se, s druge strane, ti isti prijatelji njima okoristili. Srećom nisam previše govorio o mojoj komunikaciji s Marsom, odnosno komunikaciji s inteligentnim bićima s tog planeta. Imam i svjedoke koji bi to mogli potvrditi, ali ne bih sada načinjao tu temu. Oni koje zanima, mogu saznati dosta o tome.
Nakon svega toga rada, ne mogu skrivati radost zbog činjenice što većina gradova dobiva gotovo pun potencijal energije zbog moje izmjenične struje. Svaki novi grad koji je uveo sustav takve energije meni je bio razlog cjelodnevne radosti. Radio sam na tome da ta energija bude besplatna, ali nije problem u izumima. Problem je u novcu, on zasljepljuje pojedinca i koči čovječanstvo. Izumi na koje sam posebno ponosan su oni praktične naravi jer sam i sam pragmatičan. Evo nekih od praktičnih otkrića iz područja elektrotehnike koji već sada čovječanstvu olakšavaju život: daljinsko upravljanje, bežični prijenos energije, kontrola atmosferskih prilika, superprovodljivost, priroda kozmičkih zraka, svjetski informativni sustav, gromobran, korištenje solarne energije i energije iz ionosfere, tumačenje prirode etera, komunikacijski sateliti, elektroterapija, detektor laži, umjetne munje (obične i loptaste), frižider, svjetlosni efekti, aparat za proizvodnju ozona, pisaći stroj pokretan ljudskim glasom, navigacijski sustav, neprobojni energetski zid, fontana, radio, uređaj za automatsko prevođenje na druge jezike - tzv. prevoditelj…
Svih sedamsto otkrića nisu ništa u usporedbi s onim čime se sada bavim, a to je svjetlo i kozmičko-božanska energija. Ne bavim se proricanjem, nisam gatara, ne proričem ljudima sudbinu i nisam izumitelj. Ja otkrivam. Ja sam otkrivač principa koji postoje. Potrebna nam je samo vjera u to, jer sve je svjetlo. Vjerujete li da je u jednoj zraci svjetla sudbina naroda? Svaka zraka sunca obasjava po jedan narod i svima isto sunce sja. Nitko tko je postojao nije mrtav, kako to tvrde znanstvenici. Svi su se preobrazili u svjetlost i vječno postoje. Također to gledam kroz prizmu povrataka prijašnjoj energiji. Malo sam istraživao kako sačuvati ljudsku energiju, no shvatio sam da se radi o obliku svjetlosti, ponekad jednakoj nebeskoj svjetlosti. Nisam istraživao za sebe, već za dobrobit svih, da se ta energija proširi na svakog čovjeka. Vjerujem da će moja otkrića učiniti ljudima život lakšim i podnošljivijim te ih usmjeriti na duhovnost i moral. Kad čovjek shvati da njegov najveći cilj mora biti trčanje za zvijezdom padalicom i pokušavanje hvatanja iste, shvatit će da mu je život zbog toga darovan i po milosti će biti spašen. Na kraju će uhvatiti zvijezdu! A Stvoritelj će se nasmijati i reći: "Pala je samo da bi ti potrčao i uhvatio je."
Zahvalan sam Kozmičkom Tvorcu na godinama znanosti u kojima sam najviše naučio o smrtnosti čovjeka naspram onog kozmičko-transcedentnog. I Ruđer, na kom sam se od mladosti nadahnjivao, također tvrdi: Čestica znanja do koje smo došli, stoji prema cjelokupnoj samoj Prirodi u omjeru bezgranično manjem od zrna sitnog pijeska prema našem svemiru što ga vidimo.
Siguran sam da je mojoj životnoj priči teško dati cjelinu. S koje god strane da gledam na sebe ne mogu do kraja definirati atribute. Kako god da diram ožiljke i bore ne mogu im ništa drugo odrediti, doli datuma nastanka. Teško je sve to ukomponirati, ali pokušat ćemo još nešto reći o naizgled zanimljivim stvarima…
Literatura:
● Nikola Tesla, Moji izumi
● W. Bernard Carlson, Izumitelj elektroničkog doba
● Nikola Tesla, Kako kozmičke sile utječu na našu sudbinu
● Nikola Tesla, Neka osobna sjećanja
● Mario Filipi, Nikola Tesla ispod paučine
● Interview: Nikola Tesla and John Smith (From the American magazine "Immortality")
● Ivan Roko, Najznačajnija otkrića Nikole Tesle
