Duboko se u nama ukorijenila sklonost da uvijek primjećujemo samo činjenicu da drugi postupaju pogrešno. Na taj način gubimo iz vida ono bitno: prihvaćanje i potvrđivanje Božje volje u svom životu, koju velikim dijelom oblikuje borba drugih ljudi protiv nje.
*Ovaj tekst je kratki komentar i izvadak iz knjige Moj život u tvojim rukama - knjiga o predanosti karmelićanina Wilfrida Stinissena*
Jedan od problema današnjeg čovjeka jest što on više ne prepoznaje Božju volju u onom što se događa. Ne vjeruje više u Providnost po kojoj sve pridonosi dobru onih koji Boga ljube. Današnji čovjek olako govori: „Nije Božja volja da ljudi gladuju ili budu proganjani. Nije Božja volja da bude ratova...“ Istina je da nije Božja volja da se ljudi bore jedni protiv drugih, on želi da se uzajamno ljubimo. Ali kad ipak postoje zli ljudi koji, usprkos volji Božjoj, mrze i ubijaju svoje bližnje, onda Bog dozvoljava da i to uđe u njegov plan s ljudima. Valja razlikovati samo djelovanje nekoga tko te, na primjer, ogovara i na taj način radi protiv volje Božje, od situacije koja za tebe nastaje uslijed tog djelovanja koje Bog ne želi. Bog ne želi takvo djelovanje, ali je od vječnosti računao s njegovim posljedicama u tvom životu. On želi da ti rasteš upravo preko onog teškog i jezovitog što ti drugi čine.
Duboko se u nama ukorijenila sklonost da uvijek primjećujemo samo činjenicu da drugi postupaju pogrešno. Na taj način gubimo iz vida ono bitno: prihvaćanje i potvrđivanje Božje volje u svom životu, koju velikim dijelom oblikuje borba drugih ljudi protiv nje.
Ako postoji volja Božja za svaki trenutak našega života, onda je naš zadatak tražiti način da shvatimo što je volja Božja. Da bismo mogli “biti poslušni”, moramo “slušati”. Bog nam govori izvana i iznutra. Izvana preko Biblije, koja sadrži njegovu riječ, i preko Crkve, koja iščitava, tj. prepoznaje i naviješta njegovu riječ. Crkva je nastavak utjelovljenja i od samog je Isusa dobila potvrdu da on stoji iza svega što ona naviješta. "Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire. A tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla." (Lk 10,16). Ova Božja volja, koja nam dolazi izvana, mora u pravilu imati prednost. Istina, svaki čovjek mora slijediti svoju savjest, ali na kršćansku savjest spada i to da se dade formirati i poučavati od Biblije i od Crkve. Za kršćanina Crkva je "mater et magistra" (majka i učiteljica): on dozvoljava da ga ona odgaja i formira. Bog izvana govori preko okolnosti u kojima jesmo te preko naših svakidašnjih i bjelodanih dužnosti.
Osluškivati Duha koji govori iznutra nešto je sasvim drugo nego obdržavati neka pravila ili vršiti svoju dužnost. Razliku najbolje razumijemo kad pomislimo na Isusa. Njegovo djelovanje nije izvršavanje plana koji bi imao "u džepu“, ostvarivanje tog plana do u tančine. Njegova ljubav prema Ocu tako je velika da on ni trenutka ne okreće svoj pogled od njega. On neprestano promatra svog Oca kako bi znao što mu je činiti. Sve je tu u znaku ljubavi. Odvija se neprestani dijalog s Ocem. "Hoćeš li?" pita Otac. "Da, Oče, odgovara Sin. Daleko smo od Kantova kategoričkog imperativa, ili od otrcanog i osrednjeg morala, na koji se kršćanstvo često svodi.
Mnogi se okrenu Bogu tek kad se nađu pred važnim, presudnim izborom. Oni upotrebljavaju Boga kao računalo koje mora dati odgovor na neka pitanja. „Čovjek ne može predati svoj život u Božje ruke“, kaže Martin Lönnebo, „s molbom da se Božja volja ostvari upravo i samo u jednom izboru. To je pogreška. Često ne dobivamo jasan odgovor kad u molitvi postavljamo pitanja Bogu. Možemo ostati jednako neodlučni i nesigurni nakon molitve kao i prije nje. Tajna evanđeoske neosjetljivosti na probleme nije u tome da ponekad predamo svoj život Bogu. Tajna je zapravo u ovome: Boga ne ostavljaj nikada! Neka nam cijeli život počiva u njegovoj snažnoj, ali nježnoj ruci.“
Literatura: Wilfrid STINISSEN, Moj život u tvojim rukama - knjiga o predanosti, Naklada sv. Antuna, Zagreb, 2008.
