O Bože, molim te jednostavnim rječnikom: daj da te upoznam, daj da shvatim da si živ i da si prisutan. Daj da te želim. O Marijo, pomozi mi jer si i ti zadobila tu milost ne samo po anđelovu navještenju, nego provodeći vrijeme s Isusom i pohranjujući riječi i događaje i razabirući ih u svom srcu.
(Lk 1, 1-4; 4, 14-21)
Na treću nedjelju kroz godinu čini se da nas riječ Božja upućuje na samu sebe- na Riječ Božju. U liturgiji Crkve riječ Božja ima privilegirano mjesto. Ona hrani vjernika kao i pričest. Ona „dušu krijepi“, „neuka uči“, „srce sladi“, „oči prosvjetljuje“ (usp. Ps 19, 8-10). No ipak kao vjernici uvijek iznova zaboravimo na tu riječ. Često na misama samo „prozuja“ kroz naše uši i ništa više. U mnogim propovijedima se spominje kako Biblija u kršćanskim kućama služi za skupljanje prašine ili kao ukras. Ali unatoč tim propovijedima ona se ne miče s police. Unatoč poticajima Duha obitelj radije pogleda film nego zajdenički pročita koji redak Biblije. Unatoč tim istim poticajima vjernik će radije u deset slobodnih minuta buljiti u mobitel nego pročitati odlomak evanđelja. I dok tisuće riječi dnevno proputuje kroz čovjekov slušni kanal, čini se da na toj relaciji nema mjesta za živu riječ Božju. I dok čovjek u danu olako poklanja svoje vrijeme stotinama stvari, čini se da riječ Božja uvijek iznova izgubi svoj termin, svojih „pet minuta“. Svijet uvijek iznova učini da zaboravimo na vrijednost Božje riječi (ili je nikad ne shvatimo) puneći nam srca i glave svojim vrijednostima i oduzimajući nam svo vrijeme.
Čini mi se da je važno shvatiti i priznati sebi: „Toliko sam u svijetu, da sam postao od svijeta. Ne trebam se zavaravati nego probuditi. Zaista, kad iskreno razmotrim svoje vrijeme, svoje želje, misli, način razmišljanja i djelovanja, shvaćam da sam od svijeta, a ne od Boga.“ Učini to. To bi mogao biti prvi korak ka dobrom prijateljevanju s riječju Božjom. Zatim klekni pred Gospodina, ispovijedi njemu što si ispovijedio sebi i u pouzdanju ga zamoli, jednostavno, srca iskrena i željna. Da. To bi mogao biti drugi korak. Od tada vjerujem Bog preuzima i svakoga vodi različitim putem, ali cilj je isti: zaljubiti se u Božju riječ, žuditi ju čitati, provoditi vrijeme s njom, upijati. To je zaista moguće. To nije utopija, nije priča. To je još jedna predivna istina, još jedno Božje čudo koje tjera suze na oči. Radosnice, naravno.
Prvo čitanje današnje nedjelje jako me podsjeća na našu liturgiju. Svećenik Ezra se penje na uzvišeno mjesto, otvara knjigu Zakona, narod ustaje, blagoslivlja Gospodina, on im zatim čita, a potom tumači (usp. Neh 8, 2-4a. 5-6). U našim Crkvama tako je kad se čita evanđelje: svećenik dolazi za ambon, narod ustaje, blagoslovi Gospodina, a zatim sluša tekst evanđelja koji svećenik čita, a zatim tumači. Moguće je da je Crkva inspirirana baš ovim tekstom uredila i dio svoje liturgije, ali u to nisam siguran. No ono u što sam siguran je to da bismo od ljudi Staroga zavjeta mogli ponešto i naučiti. Dvije su rečenice iz današnjeg čitanja: „Sav je narod pozorno slušao knjigu Zakona.“ (Neh 8, 3) i „Sav narod plakaše slušajući riječi Zakona“ (Neh 8,9). Unatoč svim Božjim znakovima Izraelci su kroz povijest odnosa s Bogom prolazili kroz mnoge nedaće, često izdavali svoj savez, svoga Boga, u svoj sveti hram uvodili kipove drugih bogova, zametnuli riječi Zakona zapisane na pregamenama pa i zaboravili da postoje. Primjećujemo, nešto slično kao i mi danas. Sve je to u njihovim srcima samo ostavilo rane. No kad su otvorili svoja srca pozorno slušajući riječ Božju, počeli su plakati. Plakali su slušajući svete riječi svoga Boga koje su ih liječile, ozdravljale, hrabrile, opraštale im, obgrlile ih, prihvatile iznova. Kada shvatim da je riječ Božja živa, da ona to zaista čini u mom srcu, možda mi neće biti tako odbojno slušati ju, provoditi vrijeme s njom. Možda mi to neće biti obaveza, dosada. Možda ću je pozornije slušati. Kada čovjek ispred sebe ima dvije osobe- jedna ga voli, poštuje, nasmijava, hrabri, najbolji su prijatelji, imaju mnogo toga zajeničkog, a druga mu je simpatična, ali nema puno zajedničkih tema, ne razumije ga koliko bi on htio- uvijek mu je draže vidjeti ovu prvu i provesti vrijeme s njom. Tako je i s Bogom u mom životu. On je ova prva osoba (naravno puno više od toga), a ostalo je naspram njega kao ništa. Radije ću htjeti provesti vrijeme s njim nego i s kim drugim jer vidim da me on najviše voli, najbolje razumije, da mi je s njim najbolje. Zato psalmist i kliče: „Ljubav je tvoja bolja od života“ (Ps 63, 4).
Potrebno je dakle iskustvo živoga Boga, žive riječi. I za to se Providnost pobrinula šaljući nam svoga Sina- Riječ tijelom postalu. Sveti Luka započinje svoje evanđelje posvećujući ga Teofilu. Teofil je grčko ime koje u prijevodu znači „ljubim Boga“. Sveto pismo je namijenjeno svima jer Bog sve ljubi, ali čini se da mu se istinski otvaraju samo oni koji Boga ljube. Današnje evanđelje završava ovim riječima: „Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: `Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.´“ (LK 4, 20-21). Isus potvrđuje da je Božja riječ živa, vječna. Vrijedi za sve ljude i sva vremena. Ona nikad nije staromodna, nesposobna shvatiti neko vrijeme. Dapače, ona je uvijek nova, moderna moglo bi se reći. Svaki čovjek koji pozorno sluša Božju riječ i čita ju- bilo u Crkvi, bilo u sobi, u tramvaju, na ulici, u parku... predstavlja čovjeka koji je slušao svećenika Ezru iz Starog zavjeta te onog čije su oči bile uprte u Isusa u sinagogi. I svaka riječ koju pročita ili čuje te mu ona odzvanja u ušima u tom trenutku, ispunja se za njega upravo u tom datom trenutku. Upravo tada je Isus pred njim, javlja mu blagu vijest, proglašava mu oslobođenje, daruje mu vid, na slobodu ga pušta i obećava mu svaku milost (usp. Lk 4, 18-19).
O Bože, molim te jednostavnim rječnikom: daj da te upoznam, daj da shvatim da si živ i da si prisutan. Daj da te želim. O Marijo, pomozi mi jer si i ti zadobila tu milost ne samo po anđelovu navještenju, nego provodeći vrijeme s Isusom i pohranjujući riječi i događaje i razabirući ih u svom srcu.
