Bog računa na tebe, dugo te je čekao i skupo te je platio. Budi muško i ne boj se, možda si samo nebrušeni dijamant koji treba doradu. Prilično sam uvjeren da svemogući Bog može riješiti taj problem.
Nemiran si i nesiguran? Već dugo razmišljaš o toj odluci? Nemaš se kome povjeriti? Djevojka s kojom hodaš neće razumjeti, roditelji će poludjeti? Svjestan si da je puno toga na kocki: posao, karijera, brak, prijatelji…?
Svećeništvo te i dalje fascinira, ali u isto vrijeme i zastrašuje, kako i neće?!
Velika je to odluka: ne znati unaprijed što ćeš dobiti, a znati što sve gubiš.
Koliko god voliš Boga, s druge strane voliš i svijet. Reći ćeš: „To dvoje nije nužno suprotstavljeno, probao sam i funkcionira. Još mi nije klavir pao na glavu ako se koji put subotom „zgazim“ od alkohola, a sutradan dođem na nedjeljnu svetu misu. Sjediti na dvije stolice, čini se, nije nemoguće. Nema potrebe odlučiti se za samo jedno, kada se uspješno može balansirati između Boga i onoga što svijet nudi.“
Istina je da se vjera može živjeti polovično. Zapravo to je jako ugodno, stvara bezbrižni osjećaj povezanosti s Bogom, dok istovremeno možeš griješiti koliko ti srce želi. Ne moraš donijeti nikakvu odluku, ne moraš se nikada izložiti ili preuzeti odgovornost. Nitko ti ništa ne brani.
No nakon određenog vremena počinješ osjećati besmisao i prazninu, pojavljuje se i depresija koja ti se smije u lice, jer dobro zna da si neodlučni slabić bez karaktera. Tada i sam shvaćaš da je stolica dizajnirana samo za jednu stražnjicu, i to tek kada te ista počne boljeti od neudobnosti sjedenja na dvije stolice. Konačno sam sebi priznaješ da se nešto treba promijeniti - ovako dalje ne može, moram sebe i svoj duhovni život dovesti u red!
Kad se stvori ozbiljna odluka i obraćenje zahvati osobu, odjednom na površinu iziđe nešto što je dugo bilo zakopano i skriveno. To nešto jest Božji poziv koji si izgladnjivao, mučio i držao zatočenim u tamnici svoje mlake duše. U takvim uvjetima poziv jedva može opstati, kod mnogih uopće i ne preživi jer je konstantno ignoriran. Zato, kada se kojim čudom iznova otkrije, poziv zahtijeva poseban tretman i pažnju. I sam znaš da je taj glas bio s tobom cijeli život, posebno u tišini. Božji glas je zapravo uvijek bio glasan, samo što si ga ti cijelo vrijeme vješto ušutkivao.
Neki se u tim trenucima prisjete kako su nekad davno bili ministranti koji su oduševljeno gledali u župnika i zamišljali kako će jednoga dana i sami postati svećenici. Sjete se kako su tada žarko molili krunicu i radovali se svakom novom odlasku na svetu misu. Srce je bilo čisto, tijelo neokaljano, lakše se molilo, a Bog je bio blizu.
Ono što je tada bilo jednostavno, sada je živi kaos; što se prije radilo bez problema, sada predstavlja problem; što je nekad bilo zadovoljstvo, sada je tjeskoba.
Nema sumnje da je odrasloj i već formiranoj osobi teško ponovno preispitivati životni poziv, mijenjati navike i samoga sebe. Normalno je postaviti pitanje: Ima li to uopće smisla? Već si mnogo toga prošao, mnogo lijepih, ali i mnogo ružnih stvari. Sve je to ostavilo tragove. Svjestan si da nisi bio svetac niti čistunac, a sada želiš biti nešto sasvim drugo. Hoćeš li uspjeti?
Baš zbog toga do izražaja dolazi mudrost Crkve koja je uvela malo sjemenište. To je mjesto u koje bi dječaci, čim osjetite poziv, odlazili od kuće, i gdje bi se već s 13-14 godina postepeno pripremali za svećenike. U teoriji je ideja vrlo dobra, zbog toga što se poziv njeguje i biva čuvan od vanjskih napada, sve do svećeničkog ređenja. Što se dešava nakon toga, druga je priča.
Danas je realnost takva da sjemeništa jedva da i postoje, a klinci koji imaju duhovni poziv uopće ne znaju da ga imaju. Sotona ih gotovo uvijek preduhitri i prvi im ponudi svoje darove, ako nisu u posvetnoj milosti. Mladići tako bivaju zaslijepljeni blještavilom ovog svijeta i onim što on nudi. „Kome treba nevidljivi Bog pored vidljivog užitka?“.
Izlasci, video igre, marihuana, pornografija i alkohol su potpuno „normalne“ stvari današnjim srednjoškolcima. Skoro da ne postoji onaj koji se nije susreo s nečim od navedenoga. Na taj način mlado svećeničko zvanje biva izloženo napadima svijeta, a da toga nije ni svjesno.
Taj duhovni vrtlog osobu može pratiti do njegovih dvadesetih ili kasnih tridesetih godina života. Bog je i dalje tu negdje, još uvijek je prisutan na određeni način, ali ni blizu kako je to nekad bilo. Sada se Bogu lakše kaže: NE!
Grijeh je postao dobro usavršena navika, ispovijed plitka i bez rezultata u konkretnom životu. Ono duhovno s vremenom otupi i postane tiho, izgubi se orijentacija koja vodi do ispunjenja Božje volje. Ako je Bog, primjerice, nekoga i pozvao za svećenika, dotični će taj poziv teško otkriti jer ga je sam zamaglio mlakim životom.
No unatoč svim problemima koje smo istaknuli, ipak se događaju čudesni Božji zahvati koji ne dopuštaju da zlo ima zadnju riječ. To nas dovodi do fenomena koji je u posljednjih par desetljeća postao sve učestaliji na zapadu, a to je pojava odraslih ili starijih zvanja (osobe koje se s 20-30 godina odlučuju odgovoriti na duhovni poziv).
Bog kao savršeni biznismen želi maksimalni profit, želi unovčiti ono što je uložio. Budimo svjesni da se svećenički poziv ne daje svakome. Iako je mnogo zvanih to i dalje ne znači da su svi pozvani. S druge strane, ima slučajeva gdje se neki, iako pozvani, ne žele odazvati pozivu. Bog u svojoj providnosti bira pojedince koji imaju „ono nešto“. Samo on zna zašto ih poziva, a čovjek slobodnom voljom pristaje na taj poziv ili ga odbija.
Odustajanje nije u Božjoj naravi, on i dalje želi „profit“. Čak i ako se netko dobro potrudi da pobjegne od Božjeg poziva, Bog i dalje traži da se za nešto uhvati i probudi umrtvljeno. Na primjer: često dotiče savjest i misli, šalje divne ljude u tvoj život, progovara preko propovijedi ili iskrene ispovjedi, itd. Bog čini sve moguće da kreneš njegovim stopama.
Indirektno ti govori: Hoćeš li već jednom odbaciti grijeh, a izabrati mene? Hoćeš li postati moj svećenik?
Pitaš se: „Zar nije dovoljan odlazak na nedjeljnu svetu misu, zar nije dovoljno što se trudim biti dobar kršćanin i dobar čovjek?“ Sigurno te pomalo straše Isusove riječi kada ti nalaže: Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima. A onda dođi i idi za mnom. (Mt 19,21) Možeš slobodno reći: „Dobro je što nemam bogatstvo i velika imanja, nemam što prodati, ali zato i ne moram poći za tobom! Neka idu savršeni, ionako se Isus njima obraća, ja nisam taj.“
Bez brige, zna Bog da nisi savršen. Ti si običan, možda čak i ispodprosječan. U dubini srca si toga i svjestan. Dugo vremena si se time izvlačio ne bi li pobjegao od Boga i njegova poziva, pravdajući se da je svećeništvo samo za nekakvu pobožnu elitu, za one savršene koji nikad nisu sagriješili.
Zapamti jednu stvar: savršeni svećenik ne postoji! Još ga nisam upoznao, a mislim da i neću. Duhovna izreka veli: „Bog ne poziva savršene, nego usavršuje pozvane.“
Nisi savršen, ali možda imaš poziv. Kažem možda, jer nije sve odmah kristalno jasno. Vrijeme će pokazati, a i sam ćeš vidjeti.
Probaj, odvaži se, ne budi šonjo! Ako ne probaš, nikad nećeš saznati, bit ćeš nesretan i frustriran. Ako pokušaš i shvatiš da to nije za tebe – super, barem ćeš imati mir u srcu. No ako pokušaš i shvatiš da je to ono što Bog želi, vjeruj mi da neće biti sretnije osobe od tebe na svijetu.
Život se sastoji od nekoliko velikih odluka koji ti promjene život, a ovo je jedna od njih, možda i najveća. Hrabro zakorači i dopusti da te Bog vodi. Put do svetosti traje cijeli život, ne brini što si trenutno slab i grešan - pokaži mi onoga tko nije! Bog će te usput oblikovati, učiniti od tebe dragocjenu posudu za svoj plan. Daj sve od sebe da Bogu pokažeš koliko zaista vrijediš.
Bog računa na tebe, dugo te je čekao i skupo te je platio. Budi muško i ne boj se, možda si samo nebrušeni dijamant koji treba doradu. Prilično sam uvjeren da svemogući Bog može riješiti taj problem.
Crkva te treba, treba nekoga tko će izgarati i umrijeti za Krista ako je potrebno. Treba čovjeka molitve, pokore i svetosti. Prošlo je vrijeme svećenika koji su bili zaluđeni svjetovnim i time blatili mistično Tijelo Kristovo. Sve ih je manje, umiru i nemaju nasljednike.
Razmisli na koji način želiš živjeti svoj poziv: polovično ili punim plućima? Nadam se da želiš biti svetac iako si daleko od toga. Toplo se nadam da ćeš biti revan i brižan pastir.
Vjerujemo u tebe, nećeš biti sam! Bog će te voditi kroz sve teškoće na koje naiđeš, sve će se riješiti ako budeš postojan. Molitva će te krijepiti, a euharistija osnažiti. Ono što besplatno primiš u molitvi, velikodušno dijeli narodu. Potreban si narodu, ljudi vape za dobrim i pobožnim svećenicima. Budi im blizak i uvijek na raspolaganju. Bog će ti stostruko vratiti.
Na kraju, ako razmišljaš o pozivu i ako si se možda djelomično pronašao u ovom tekstu, savjetujem ti da pokušaš. Nećeš ništa izgubiti makar i odustao, nije sramota odustati. Negdje sam čuo smiješnu izreku koja kaže: „I noga u stražnjicu je korak naprijed!“ Nije smak svijeta, sve je to za ljude, bit ćeš bogatiji za još jedno životno iskustvo. Ključno je da Bogu daš priliku, a on će se pobrinuti za ostalo.
Ostani vedar i hrabro idi naprijed, u našim si molitvama! Ne daj da te išta ili itko obeshrabri!
Bog, Blažena Djevica Marija i Sveti Josip neka ti budu na pomoći!
