Vjera je povjerenje i predanje Bogu: ili imamo to povjerenje - ili nemamo. Vjera je odgovor ljudi na Božji dar ljubavi cijelom čovječanstvu. U taj odgovor stavljamo cijelo svoje srce i dušu.
Lk 17, 5-10
U ono vrijeme:
Apostoli rekoše Gospodinu: »Umnoži nam vjeru!« Gospodin im odvrati: »Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ’Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.«»Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: ’Dođi brzo i sjedni za stol?’ Neće li mu naprotiv reći: ’Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?’ Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ’Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’«
„Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: 'Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!' I on bi vas poslušao“. Kad slušamo ove riječi iz današnjeg evanđelja, onda zaista i svi mi moramo bez razlike zavapiti Isusu: „Umnoži nam vjeru!“.
Mi, naime, vjerujemo ono što uči sveta Crkva, ali ta vjera, pogotovo u svagdanjem životu, često je slaba. Već na svetom krštenju ulivena nam je krepost svete vjere. No taj dar je potrebno još više širiti. Upravo onako kako sv. Pavao u današnjem drugom čitanju opominje Timoteja - da "raspiri milosni dar Božji“, dar svetoga reda, koji mu je dan polaganjem Pavlovih ruku. I mi trebamo živjeti od naše vjere, kako ističe u prvom čitanju prorok Habakuk: „A pravednik će od svoje vjere živjeti“. Treba, dakle, biti praktični kršćanin, a ne neki polovični kršćanin.
„Gospodine, umnoži nam vjeru“, zamoliše apostoli Isusa. Jako je zanimljiv Isusov odgovor: „Da imate vjere koliko je zrno gorušičino…“, tj. ukoliko imate makar i klicu vjere, moguće ju je umnožiti. Ali u vjeri nije dopušteno kolebanje jer: „pravednik živi od svoje vjere“. Vjera je povjerenje i predanje Bogu: ili imamo to povjerenje - ili nemamo. Vjera je odgovor ljudi na Božji dar ljubavi cijelom čovječanstvu. U taj odgovor stavljamo cijelo svoje srce i dušu. Latinski naziv za vjerovanje jest Credo, što dolazi od dvije riječi: cro i do, i te riječi znače: dati srce za to. A koliko ljubiš, toliko imaš povjerenja u Boga.
Sama vjera je dar, posebno u kušnji. Počne li se čovjek vrtjeti u vlastitom krugu, zapetljat će se u čvor koji je nemoguće razvezati. Prispodobom o dudu koji se čupa i premješta u more, Gospodin nam želi reći kako je potrebno imati vjeru koja će se održati i onda kada je, ljudski govoreći, nemoguće, odnosno bezizlazno. Ukloniti s puta sve zapreke, jednostavno prihvatiti Isusovu riječ kao vlastito mjerilo i uporište, kao odgovor na upitnike, kao Božji jasni govor. Vjerovati, naime, znači: priznati kako Isus uvijek ima pravo, što god on činio ili govorio, makar nam to bilo tuđe, odbojno pa i mimo naših očekivanja. Pa i onda kad nas prividno ponižava tj. odbija. Ne praviti sebe sucem nad Božjom riječju ili, pak, nad Isusovim, odnosno Božjim ponašanjem, već dopustiti da me Božja riječ prožme, prosudi i na kraju mi presudi.
Cijenimo i mi vrijednost vlastite duše i duša nama povjerenih. Nikome za volju, ni za kakvu cijenu, ne stavljajmo duše u opasnost vječne propasti. Čitavom dušom i srcem služimo jednom Gospodaru, Bogu svome!
Za vrijeme francuske revolucije stari pater Paquot dovučen je u vijećnicu u Parizu da položi zakletvu na tzv. Konstituciju. On je odlučno odgovorio: „Ja sam već svoj izbor odredio. Radije ću umrijeti, nego postati krivokletnik. Imam samo jednu dušu i nju sam pripremio za svoga Boga!“ Odvučen je na trg pred vjećnicu i tu je bio proboden i smaknut. I svi mi imamo samo jednu jedinu dušu. Čuvajmo dušu svoju za Boga Stvoritelja svoga! Živimo po nauku svete vjere! Služimo vjerno svome Bogu do zadnjega daha svoga života!
