Svi smo potrebni Božje milosti i na svakoga od nas je Gospodina spreman usmjeriti svoj pogled, svakome od nas on upućuje svoju riječ iz dana u dan, a osobito u nedjeljnom misnom slavlju.
Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih, vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!« (Lk 17,11-19)
Uvijek se nanovo začudim koliko je toga sadržano u samo jednom evanđeoskom odlomku. To me čuđenje stavlja pred izazov da svaki put pronađem nešto novo u nedjeljnim čitanjima, nešto što me se tiče. Nije drugačije ni sa današnjim Evanđeljem.
Ponovno je pred nama scena Isusa na putu. na putu za Jeruzalem. Također, Isusa ponovno pronalazimo u poganskom kraju. Samarija i Galileja su suprotnost Jeruzalemu u koji se Isus uputio, u tim mjestima obitavaju nečisti. U današnjem odlomku ti nečisti su i doslovno takvi, budući da su zahvaćeni gubom. No baš ta nečistoća ih čini prikladnima za susret sa Isusom, njihova nečistoća ih tjera da traže milost od Gospodina. Svi znamo da su gubavci u to vrijeme bili prezreni i odbačeni od strane ondašnjeg društva.
Ono što slijedi nakon molbe, dapače vapaja »smiluj nam se!« jest Isusov pogled. Isusov pogled u Evanđeljima ima posebno značenje. Isusov pogled redovito mijenja cijeli život ugledanog. Nakon pogleda slijedi Isusova riječ, slijedi naredba. Isusova riječ poziva na povjerenje prema njemu, na vjeru. Nakon riječi slijedi djelatna promjena, u ovom slučaju izlječenje od gube.
Dosada ništa nije sporno, klasična evanđeoska epizoda. Ovdje se otvara prostor za odgovor vjere onoga tko je obdaren Božjom milošću po njegovom Sinu Isusu. Samo jedan čovjek pada pred njegove noge i ponizno zahvaljuje. »A to bijaše neki Samarijanac.«
Pred nama su danas slike Božje ljubavi i ljudske zahvalnosti, odnosno nezahvalnosti na dar te ljubavi. To što je zahvalan Samarijanac jest upozorenja nama kršćanima, nama »vjernicima« da nas carinici i bludnice često pretječu u Kraljevstvu Nebeskom. Svi smo potrebni Božje milosti i na svakoga od nas je Gospodina spreman usmjeriti svoj pogled, svakome od nas on upućuje svoju riječ iz dana u dan, a osobito u nedjeljnom misnom slavlju. Na nama je da mu poklonimo svoje povjerenje, da mu vjerujem, a da potom zahvalimo za onu promjenu koja zasigurno dolazi kao plod istinske vjere. Tada ćemo shvatiti i značenje riječi: »Tvoja te vjera spasila!«
