Upravo kroz činjenje djela za druge mi pokazujemo svoju vjeru. No, ne činiti to tako da očekujemo bilo što kao uzvrat. Činiti dobro a ne nadati se uzvratu – u tome se krije prava kršćanska ljubav.
Crkva pred nas danas stavlja evanđeoski ulomak u kojem imamo priliku pročitati svjedočanstvo da su i oni koji su Isusu bili bliski imali problema s vjerom. Iako su Ga gledali, slušali, jeli s Njim, hodali s Njim, propovijedali s Njim, svjedočili brojnim čudima koja je činio nisu mogli ipak tako lako doći do dara vjere. Zato Ga i mole za dar vjere. Čudno je to da danas čitamo to da Isusa najbliži mole za dar vjere, dok smo samo prije par tjedana mogli čuti kako upravo Isus svjedoči da nije vidio u Izraelu veće vjere doli one u rimskog satnika. To je čest slučaj u Isusovu životu. Već na prvim stranicama Novog Zavjeta možemo pročitati kako je svojima došao, a njegovi Ga ne primiše, dok Mu na poklon prvi dolaze pastiri i mudraci s Istoka.
Strancu je Isus uvijek bliži. Nudi mu ono što nigdje drugo ne pronalazi. Donosi nam spasonosnu istinu koju je potvrdio i svojom smrću na križu. Također, čini Isus mnoge znakove kojima pokazuje da je On uistinu onaj za koga se predstavlja. Uskrisuje mrtve, ozdravlja bolesne, hrani gladne, stišava mora i oluje. Sve to kako bi povjerovali oni koji su imali priliku promijeniti vlastite živote na temelju viđenoga. Nama danas takva prilika nije dana. Bar ne u istom obliku kao tada. To ne znači da nismo pozvani vjerovati. Na kraju krajeva, ta ista vjera nama je došla u naslijeđe od onih koji su za tu vjeru živjeli i umirali. Vidimo, također, kako nam nije potrebna velika vjera kako bismo činili velike stvari. Dovoljna je i ona najmanja. Dovoljna je samo iskra da se požar dogodi. To ne znači da sada trebamo ići pred gore i vikati im da skoče u more. Ne testiramo tako svoju vjeru.
Današnji evanđeoski ulomak me podsjeća na riječi svetoga Franje kada je rekao: »Počnimo, braćo, ispočetka jer do sada gotovo ništa ne učinismo!« Upravo kroz činjenje djela za druge mi pokazujemo svoju vjeru. No, ne činiti to tako da očekujemo bilo što kao uzvrat. Činiti dobro a ne nadati se uzvratu – u tome se krije prava kršćanska ljubav. Tome smo imali priliku svjedočiti u nedavnoj povijesti. Sveta Terezija iz Calcutte je bila živi primjer življenja ljubavi za drugoga. Ne možemo reći da nije moguće ljubiti drugoga bez obzira na sve. Isus nam je možda dalek primjer za nasljedovanje, ali zato imamo i druge svjedoke da je to ipak moguće.
Život jednog kršćanina u svojoj biti nije težak. Sastoji se od ljubavi za drugoga, opsluživanja Božjih zapovjedi, činjenju dobra i izbjegavanju zla. Pretpostavljam da svi sanjamo o takvom svijetu gdje će sve biti u savršenoj harmoniji. Pitanje je samo što smo spremni učiniti da takav svijet dobijemo. Ako nismo spremni promijeniti sebe a ne mijenjati drugoga, nemamo pravo ni očekivati da ćemo se sutra probuditi u nekom utopijskom svijetu gdje će odjednom svo zlo nestati. Možda nećemo uspjeti isprve i sigurno je da ćemo naići na preprjeke, no to nas ne smije obeshrabriti da barem pokušamo. Kao što kaže jedna izreka: Ako te Bog na kraju ne može naći kao pobjednika, potrudi se da barem u tebi vidi borca!
