Sveti Gral u najmanju ruku relikvija koju je sam Krist dodirnuo i koja je povezana s događajima posljednje večere i Kalvarije.
(sažetak knjige: A catholic quest for the holy grail, C. Coulombe)
Sveti Gral! Koliki se spoj čudesnih i primamljivih slika i misli skupi oko tih dviju riječi. Od kralja Arthura do Monty Pythona, preko T.S. Eliota sve do Richarda Wagnera, svako razdoblje od barem 12. stoljeća proizvelo je priče, pjesme i slike bazirane oko ove tajnovite teme. Nekoć objekt viteških potraga i hodočašća, posljednjih godina postao je predmet zanimanja raznih ezoteričkih i new age pokreta. Ali što je Sveti Gral zapravo? I ima li to ikakve važnosti za katolike 21. stoljeća?
Prvi spomen bilo kakvog traga Svetog Grala dolazi nam iz 12. stoljeća u stranicama poeme Percival, priča o Gralu Chretiena de Troyesa. On ju je ostavio nedovršenom, ali tajanstvena priča o čudesima na dvoru Kralju Arthura, patnje jednog viteza, bijedne posljedice pretjeranog držanja uputa ali i sam Sveti Gral kao takav, potaknuli su druge autore da dovrše priču, tako da postoje četiri nastavaka. Premda su nastavci nastali u razdoblju od 50 godina, te priče uvelike variraju u svojim detaljima, ali što je važnije, ne poklapaju se oko same biti Svetoga Grala. Prema nekima je to posuda korištena za pečeno janje na posljednjoj večeri, dok se prema drugoj verziji odnosi na čašu ili kalež koju je Krist koristio na posljednjoj večeri, a koji je kasnije upotrijebljen u 'hvatanju' Kristove Presvete Krvi – u raspeću ili u trenutku polaganja u grob. Kako god, Sveti Gral je usko povezan s Euharistijom.
Nemoguće je procijeniti koliko utjecaj potrage za Svetim Gralom na maštu ljudi srednjega vijeka, ili barem na maštu onih zainteresiranih za viteštvo. Posebnost priča o Svetom Gralu je u tome što su se spajale viteštvo s intenzivnom pobožnošću. Zapravo, za mnoge je potraga za Svetim Gralom bila poslanje od Boga. Najveći neprijatelj s kojim se vitez morao suočiti jest njegova vlastita grešnost, i zato njegova nagrada ništa manje nego spasenje – vječni život u zajedništvu s Bogom. Štoviše, ta je pobožnost, dakako pravovjerna unatoč kasnijim suprotnim tvrdnjama, bila laička, a ne klerička. Bila je duboko povezana s Presvetim Sakramentom i mukom našega Gospodina. Možda su baš iz tih razloga arthurovske legende, pogotovo one o Gralu, marginalizirane kasnije tijekom reformacije, da bi opet postale popularne u vrijeme romantizma 19. stoljeća. Koliko god zagonetna bila priča o Gralu, bilo da se radilo o kaležu, posudi, kamenu, ili sve to troje odjednom, za katolika je Sveti Gral u najmanju ruku relikvija koju je sam Krist dodirnuo i koja je povezana s događajima posljednje večere i Kalvarije.
Sve dok nemamo pravu definiciju onoga što Sveti Gral jest, teško je uopće i utvrditi gdje se nalazio. Ako priče o Gralu koristimo kao vodič, javlja se dodatni problem jer se smatra da se sveta posuda mogla kretati bez ljudske pomoći. Također se javlja i poteškoća sa svetim kopljem koje je u pričama uvijek tijesno povezan s Gralom. Chretien i drugi autori su se služili ranijim izvorima u pisanju svojih priča i takve dokaze ne možemo samo tako odbaciti. Heinrich Schliemann je, primjerice, otkrio Troju koristeći se Ilijadom kao svojim vodičem, unatoč tome što je zapisana 400 godina nakon što je sastavljena kao usmena pjesma. Ipak, za razliku od Homerovog djela, postoje mnoge verzije Arthurove legende i mnogi autori nisu usklađeni oko Svetog Grala. Povijest je postala legenda, legenda je postala mit, a spomen na Gral stoljećima je sve više odlazio u zaborav.
Za prve je kršćane svaka opipljiva povezanost s našim Gospodinom bila dragocjena: prvenstveno mjesta na kojima je živio i umro, sredstva kojima je mučen, među kojima bi se mogao naći trag Svetom Gralu – istiniti križ, natpis s križa, trnova kruna, stup bičevanja, bič, sveta spužva, čavli, Veronikin rubac i, naravno, sveto koplje, ali i posude koje je koristio na posljednjoj večeri. Neke od ovih relikvija koje posjedujemo čašćene su u Crkvi od samih početaka, dok su druge pronađene na poticaj sv. Helene (majke cara Konstantina), pa su ili zadržane u Jeruzalemu ili poslane u Rim, Konstantinopol ili negdje drugdje.
Na primjer, istiniti križ koji je Isus nosio i na kojem je umro, bačen je zajedno s druga dva križa razbojnika u otpadnu jamu u Jeruzalemu, iz kojeg će biti izvađen tri stoljeća kasnije. Sv. Helena na svojem poznatom hodočašću u Svetu Zemlju nije znala koji je od tih križeva pravi Kristov križ. Upitala je za pomoć sv. Makarija, jeruzalemskog biskupa, a on je doveo jednu bolesnu ženu pred svaki od tih križeva pa su zaključili da je Isusov križ onaj koji će ju ozdraviti. Između ostaloga je pronašla i svete stube (scala sancta), stepenice Pilatovog dvora kojima je Isus hodao. Svete stube su među poznatijim hodočasničkim destinacijama u Rimu, a vjernici se njima uspinju na koljenima. Postoji još puno mnogo neispričanih priča o drugim relikvijama, no što je sa Svetim Gralom, je li on pronađen?
Sudeći prema drugim potencijalnim kandidatima za Sveti Gral, narativ koji slijedi je, prema autoru, ali i prema mnogim drugima, najtočnija verzija priče. Prema predaji, sv. Ivan Evanđelist je preuzeo odgovornost za kalež nakon Pedesetnice, pa ga je koristio za svakidašnju misu za Blaženu Djevicu Mariju. Nakon njene smrti i uznesenja, predao je Gral sv. Petru koji ga je uzeo sa sobom u Rim. Prvi papa i 24-orica njegovih naslijedili koristili su ga za mise, i zato, od svih liturgija u kršćanskom svijetu (eng. Christendom), samo Rimski obred sadrži frazu koja uvodi riječi posvete nad Presvetom Krvi: ,,Isto tako, pošto su večerali, uze i ovaj slavni kalež u svoje svete i časne ruke...'' Vjeruje se da je izraz ,,ovaj“ doslovan izraz. 258. godine dolazi do progona, papa sv. Siksto II. je uhićen, ali prije mučeništva je dao uputu svom đakonu sv. Lovri da rasprši blaga Crkve među siromahe. Vjerni đakon je to učinio pa se pobrinuo da Sveti Kalež dođe u Huescu, rodni grad njegovih roditelja u Španjolskoj.
Slijedeća četiri stoljeća Kalež se držao u Huesci, gdje su ga vjernici štovali i čuvali sve do 711. godine kada je došlo do invazije, pa je biskup Huesce odlučio preseliti se na sjever s mnogim članovima Crkve, brojnim relikvijama i, naravno, sa Svetim Gralom. Došli su do špilje Yebra u blizini sela Santa Orosia. Neprijatelji su ih ondje sustigli te mučenički ubili biskupa, njegovog nećaka Corneliusa i nećakinju Orosiu. Ipak, ostatak ljudi je uspio pobjeći duboko u planine Aragona. Našli su utočište u samostanu svetog Zakarija, koji je vremenom nazvan ''San Pedro'' po dugovremenom čuvaru Kaleža.
Nakon što su neprijatelji vremenom odbačeni dalje od tog područja, biskupi koji su čuvali Gral imali su sve više pouzdanja i premjestili su svoje sjedište južnije do opatije Svetog Adriana. Kako se granica sve više pomicala, tako se i Sveti Kalež selio do San Pedra, a potom 1063. u grad Jaca, na zahtjev kralja Ramira I., koji je gradić pretvorio u prijestolnicu. Tamo je podigao katedralu, čiji je ponos bilo svetište Svetog Kaleža, što je zapravo postala obavezna destinacija hodočasnika na putu za Santiago. No Ramirov sin, kralj Sancho IV., odlučio je da je kraljevska opatija San Juan de la Pena ipak mjesto koje više priliči Svetoj Posudi pa je tako opet premješten 1071. Novi dom Svetog Kaleža je bio visoko u planini pa hodočasnicima više nije bio usput, ali sama ideja da Sveti Gral boravi na tajanstvenom mjestu zaintrigirala je maštu ljudi srednjega vijeka. San Juan de la Pena nije bila samo opatija i boravište Svetoga Kaleža, već i boravište kraljeva Aragona.
Kralj Martin I., pobožni ljubitelj relikvija, zamolio je monahe da mu dadnu Gral za kapelicu u Zaragozi, a on im je zauzvrat darovao zlatni kalež i patenu. Kralj je uspio izgraditi palaču blizu Barcelone u gradu Poblet, gdje je donio kolekciju relikvija, uključujući Sveti Kalež. Njegov kasniji nasljednik Alfonso V. je 1437. predao na čuvanje obiteljsku kolekciju relikvija kanonicima Valencije, tj. katedrali.
(Santo Caliz, Sveti Gral – Valencija, Katedrala)
Eto, to je u kratkim crtama povijest Svetog Grala, ali ostaje pitanje: Je li to doista Sveti Gral? Je li bilo koja priča u vezi tih relikvija istinita? Čak i da se dokaže da su Sveti Gral Valencije ili bilo koja druga relikvija (npr. Torinsko platno) apsolutno neautentične, to ne bi nimalo utjecalo na istinu katoličke vjere. Ali ako se pokažu autentičnima, onda su nevjernik, ateist, agnostik, ili ,,znanstvenjak“ suočeni s velikim pitanjima. Odatle njihova potreba da diskreditiraju Torinsko platno ili Sudarij iz Ovieda, jer znanstvena analiza ide tim relikvijama u korist.
Bilo kako bilo, pretpostavljajući da je čaša iz Valencije stvarno Sveti Gral, ono što ju je učinilo svetom jest upravo ono što se nalazilo u njoj - materija Kristova, tj. krv Kristova. Ta posuda je jedina koja je najbliža službenom Crkvenom priznanju. Premda se ne radi o izjavama ex-cathedra, pape Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., koristili su Kalež na misama za vrijeme svojim posjeta Valenciji i oslovile su je kao 'kalež koji je Krist koristio'. Papa Benedikt XVI. je više puta spomenuo kako su katolici 'liturgijski i doktrinarno nepismeni', pa je to možda i jedan od razloga konzistentno niskoj razini vjere u stvarnu prisutnost Isusa Krista u sakramentu Euharistije (tijelo, krv, duša i božanstvo Isusa Krista). Ako je priča o Svetom Gralu davno prije pobuđivala maštu tolikih ljudi, onda bi i danas potraga za Kaležom ili Svetim Gralom mogla poslužiti kao motivacija da čeznemo i tražimo našeg Gospodina u Euharistiji.
