Gospodin nas neumorno i strpljivo poziva na svoju gozbu, na gozbu Njegova Sina. Hoćemo li mu se odazvati?
U ono vrijeme: Isus ponovno prozbori svećeničkim glavarima i starješinama naroda u prispodobama: »Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći. Opet posla druge sluge govoreći: ‘Recite uzvanicima: Evo, objed sam ugotovio. Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno. Dođite na svadbu!’ Ali oni ne mareći odoše – jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom. Ostali uhvate njegove sluge, zlostave ih i ubiju. Nato se kralj razgnjevi, posla svoju vojsku i pogubi one ubojice, a grad im spali. Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripravljena, ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!’ Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše – i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju.« Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho. Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?’ A on zanijemi. Tada kralj reče poslužiteljima: ‘Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.’ Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.« (Mt 22,1-14)
Tri motiva otkrivaju nam prvo čitanje Izaije proroka i evanđelje po Mateju: gozbu, goru i zastor.
Izaija nam govori o Gospodnjoj gozbi, koja će biti na gori, gdje će Gospodin raskinuti „zastor što zastiraše sve narode, pokrivač koji sva plemena pokrivaše“. S druge strane, u evanđelju nam Krist govori o gozbi kraljeva sina, na koju su mnogi pozvani, no oni koji su prvotno pozvani odbijaju kraljev poziv, radije slijedeći svoje zemaljske interese poput rada na njivi ili trgovine.
O kojoj je gozbi ovdje riječ; o kojoj je gori ovdje riječ? Koja je to gora na kojoj je Gospodin "raskinuo zastor što rastiraše sve narode", ako to nije Kalvarija? A koja je to gozba na koju nas naš kralj – Otac – poziva, ako ne blagovanje Tijela i Krvi Sina njegova, koje nam je dano po njegovu Pashalnom otajstvu, napose po njegovu bezuvjetnom predanju na križu za nas, na Kalvariji?
„Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje, ovo je moja krv što se za vas prolijeva…“ Posljednja Večera Velikoga četvrtka svoj smisao i ispunjenje nalazi tek u Njegovu potpunu predanju na križu: ogoljena tijela i probodena boka, iz kog za nas isteče prolivena krv.
I upravo tu, u njegovu predanju na križu, biva raskinut zastor naše sljepoće, zastor koji nam je priječio vidjeti Boga – jer ga sada vidjesmo ogoljena pred nama, nama slična – zastor naše udaljenosti od Boga: „raskinut će zastor što zastiraše sve narode…“. Upravo tu nestaje nepremostiva udaljenost čovjeka od Boga jer mu se Bog u svom Sinu, ogoljen u predanju, u potpunosti daje. I baš to je ovo što mi danas – kao i svake nedjelje, i svakoga dana – slavimo: euharistija – Njegovo potpuno predanje: On sam kao gozba za nas.
Prečuti i odbiti Očev poziv na gozbu njegova Sina (euharistiju) podređujući ga njivi ili trgovini – simbolima zemaljskih briga – znači prezreti i odbaciti žrtvu koju je Sin Božji za nas na križu žrtvovao: žrtvu ljubavi i predanja samoga sebe za nas.
Zato nam je zapitati se: Je li se ja uistinu odazivam Božjem pozivu na primanje Njegove ljubavi? Hrlim li radosno na Njegovu gozbu ili se radije zabavljam svojim prizemnim interesima, njivom i trgovinom? Je li mi – kako Gospodin pita sv. Franju – važniji sluga od Gospodara?
Gospodine, obnavljaj nam ustrajnost i spremnost srca kako bismo se uvijek iznova mogli odazivati tvom pozivu na gozbu tvoje ljubavi te ti u njoj, zauzvrat, same sebe davati. Amen.
