Ova ljepota kojom sam bila lijepa u svetoj Katedrali, Gospa Govori, bila je ljepota nekih prošlih ljudi i prošlih vremena, prošlih zanosa. Sada želim biti lijepa vašom ljepotom, vašom ljubavlju i vašom vjerom. Izgorjela sam za vas.
Ovih dana naše oči začuđeno su uperene prema Parizu. Gori katedrala Naše Gospe Notre Dame. Kad pred nju dođete, još više kad u nju uđete vidite najljepše i najbolje što ljudske ruke i ljudski duh mogu sagraditi. U nju se sakupila sva ljepota i sve znanje ljudskoga genija iz dugih minulih stoljeća. U crkvi Notre Dame kamen progovara u najljepšim oblicima i formama što ga umjetnička ruka može sa dlijetom pronaći. U njoj slikarska platna progovaraju ljepotom plemenitih boja i uzvišenih vizija plemenitih i vjernih ljudi. U njoj zlato progovara u dragocjenim kaležima i u čudesnim znamenitim, bisernim ukrasima. Tu velebnu crkvu izgrađivala su stoljeća vjere, ljubavi, molitve, žrtve i plemenitoga ljudskoga rada. U njoj visina, širina; spremnost čekati, potrošiti i darovati vrijeme i život dolaze do svojih najsjajnijih dometa.
U onom najboljem što čovjek može imati i biti, u toj slavnoj crkvi, čovjek uzdiže i tijelo i dušu dajući slavu Bogu Stvoritelju i Blaženoj Djevici Mariji, Majci. U toj slavnoj crkvi čovjek stvoritelj postaje sličan Bogu Stvoritelju.
I eto u jednom hipu, u nekoliko sati, ljepota koju su stoljeća gradila izgorjela je, nestala ili teško oštećena.
Sada kao vjernici osjećamo duboku potrebu razmišljati o ovome događaju kojega ćemo dugo pamtiti. Odgovorno, sasvim odgovorno, tvrdim: dobro je, dobro je da se ovo dogodilo u katedrali Notre Dame u Parizu. Dobro je da je izgorjela ljepota koju su plemeniti ljudi kroz duga davna stoljeća stvarali, i da je tako otvorila novi prostor novoj ljepoti kojega ljudi našega vremena mogu stvoriti.
Naš Stvoritelj želi i traži da i danas stvaramo ljepotu. Poziva nas da i danas zajedno s Njime razmišljamo o ljepoti, vjerujemo u ljepotu i da kao i oni genijalni ljudi kroz stoljeća i mi danas stvaramo djela koja će sjati nebeskim sjajem.
Ne možemo živjeti samo od onoga što su nam sagradili i podarili naši stari. Ljepotu i mi moramo graditi.
Ta velika crkva danas stoji pred Francuskim narodom i pred svijetom i kroz suze i plač viče i govori: »Izgorjela sam. Spržena sam. Spaljena sam. Nemoćna sam. Teško sam ranjena.« Sada, molim vas, vi vjernici Francuske, vjernici čitavoga svijeta, Crkvo, dođite i ponovno me zaodjenite ljepotom, ponovno me sagradite, ponovno dajte mi sjaj koji će na zemlji biti kutak neba. Molim vas, danas svojom ljepotom učinite me lijepom.
Ova ljepota kojom sam bila lijepa u svetoj Katedrali, Gospa Govori, bila je ljepota nekih prošlih ljudi i prošlih vremena, prošlih zanosa. Sada želim biti lijepa vašom ljepotom, vašom ljubavlju i vašom vjerom. Izgorjela sam za vas. Spaljena sam za vas. Zato vi sada možete ponovno moju ljepotu tražiti i stvarati. To ćete činiti s onom istom ljubavlju s kojom su toliki kroz stoljeća najbolje od sebe gradili, davali i ovdje ostavljali. Pozivam vas danas: ljepotu i duha i vjere ponovno ovdje donesite. Ponovno ovdje ljubav u kamen klešite, izlijevajte je na slikarska platna , kujte je u zlato. Podižite svetu ljubav u visinu i u širinu ove nebeske građevine. Zajedno s vjerom i ljubavlju ovdje donesite i suze i znoj i krv. I sve u ovu nebesku građevinu ugrađujte.
Kao da čujem kako Gospa govori: »Izgorjela sam za Francusku, izgorjela sam za svetu Crkvu, za obeshrabrene i ožalošćene, za Papu u Rimu, za onoga svetoga staroga svećenika Jacquesa Hamela kojega su na oltaru ubili u Normandiji na sjeveru Francuske. Izgorjela sam za izgorjelu vjeru svoga naroda. Sada patim i u pepelu sam, ali ponovno želim biti lijepa od vaše ljepote, od rada vaših ruku, od vaše ljubavi. Ponovno želim zasjati sjajem Božje ljepote i sjajem vaših srdaca.«
Evo danas na blagdan Velikoga Četvrtka razmišljamo o nama samima. Razmišljamo o ovome trenutku našega postojanja. Okrećemo pogled na čudesne događaje o kojima Pisma govore, događaje koji su omeđili ljudsku povijest, događaje koje danas slavimo.
Naš Krist Gospodin dao je svoje Tijelo ljudima, ali oni nisu imali ni duha ni sluha ni volje prepoznati svetu milosti i sveti čas. Nisu znali tko im je došao i tko stoji pred njima.
Oni su Sveto biće dato njima u ruke, odlučili pregaziti, zgristi ga, u pepeo zemljani pretvoriti, dati da iskrvari i nestane. Neka nestane, rekli su, i neka mu se spomen izbriše. Nije vrijedan našega pamćenja.
Ali nije moglo biti tako. Prije nego će smrt nastupiti, prije nego će krv isteći, prije nego će svete oči biti sklopljene, Isus čovjeku konačno i nepovratno oduzima moć da povrijedi Sina čovječnijega. Na posljednjoj večeri postaje Kruh i Vino. Onaj tko je želio ukloniti Sina Čovječjega s lica zemlje postaje nemoćan. Sin Čovječniji postaje Kruh i Vino.
Posvećeni Kruh i posvećeno Vino ostaju s čovjekom do kraja. Kruh će ljudski zubi zgristi, Vino će biti popijeno. I upravo kad se Kruh zgrize, Vino kad se popije – nastaje nova građevina novoga čovjeka. Tada čovjek postaje Božji Sin. Otimlje se vatrenome plamenu i sve počinje biti novo. Iz pepela i iz blata, iz skršenoga kamena nastaje novi čovjek.
Sile postoje koje građevinu Božju žele sasvim srušiti i u pepeo pretvoriti. Judu je sam Isus Gospodin imenom pozvao među svoje izabrane i drage učenike. Uvijek će netko biti blizu i željet će sve ono što je Božje, što je dobro pogaziti i zapaliti, da nestane s lica zemlje.
I na trenutak izgleda da rušenje i palež uspijevaju. Ali onoga trenutka kad je Nebeski Kruh dodirnuo ljudsko ranjeno i spaljeno biće, kad je Sveto Vino popijeno, tužni čovjek koji je već bio izgubio nadu, u kojemu je bilo nestalo slavlja, u kojemu se tuga već duboko bila nastanila, počinje izrastati u novoga čovjeka. Od toga što je bilo srušeno i pregaženo podiže se nova nebeska građevina lijepa od Božje ljepote.
Čovjek koji jede njegovo Tijelo i Pije njegovu krv postaje novo stvorenje. Sjaji novom Božjom ljepotom.
Euharistija je trajna izgradnja Tijela Kristova. Ruševina po milosti Božjoj postaje novi čovjek.
Sve što je srušeno, što je izgorjelo, što je pogaženo, kad dođe u susret s Gospodinom u svetoj pričesti podiže se iz pepela. U svetim sakramentima ruševina iz pepela izlazi i izrasta u novu ljepotu koju oko nije vidjelo, uho nije čulo. Tu milost slavimo na blagdan Velikoga Četvrtka. Amen.
