Na Posljednjoj večeri Krist nam se otkriva kao Bog koji nam služi i koji nam se dariva
Sa slavljem Večere Gospodnje ulazimo u sveto Vazmeno trodnevlje, srž i vrhunac događajâ spasenja naše vjere. Sve što je Isus govorio i činio, sav njegov nauk i djela, sve je to sadržano u otajstvu Vazmenog trodnevlja. U događaju Posljednje večere otkrivamo određene geste i čine Kristove, koji nam objavljuju koje je točno njegovo poslanje i njegov odnos prema nama, koji će se nadasve ostvariti u njegovoj smrti i uskrsnuću.
Ivanovo evanđelje nam govori kako Isus, budući da je svoje do kraja ljubio, te bio svjestan da mu je njegov Otac sve predao, odlaže haljine, uzima ubrus i pere svojim učenicima noge. Ova gesta u sebi, kao i ona o kojoj ćemo kasnije još nešto reći – euharistija – sažimlje cjelokupno Kristovo poslanje na svijetu: Sin Čovječji nije došao da bude služen već da služi i život svoj dade za druge. Kristovo prigibanje pred našim grešnim nogama pokazuje tko je Krist zapravo i kakav je njegov odnos prema nama. On je onaj koji je došao nama služiti i nas spasiti. (Koliko god to teško zvučalo.) Njegov život na svijetu je izričito poradi nas; njegova objava samoga sebe, njegove propovijedi – sve je to radi nas. Isus pranjem nogu svojih učenika zapravo pokazuje koliko mu je stalo do čovjeka i dokle je Bog spreman ići samo da bi čovjeka spasio.
Govoreći kako je onome tko je okupan potrebno oprati samo noge, Isus govori o čišćenju od prljavštine koja se nakuplja kroz našu svakodnevicu, iako smo već Kristovi. Običaj tadašnjih Židova, kada bi išli na večeru, bio je da se prije večere okupaju, a kako bi se putem noge isprljale od prašine, onda bi njih oprali na samom mjestu večere. Tako i Isus svojim učenicima pere noge, čisteći ih od svakodnevne prljavštine koja se u ljudima nakuplja, kako bi oni imali dijela s njim. Znakovito je to kako, kada čovjek zgriješi i pokaje se, nije on taj koji sebe čisti, nije on taj koji sebi vraća dostojanstvo, već je Bog taj koji mu se približuje i pere mu noge, On je taj koji mu se baca u naručje te mu daje svečane haljine, sandale i prsten (kao u prispodobi o milosrdnom Ocu). Bez obzira koliko zlo čovjek zgriješio, kada se vrati Bogu, Bog njemu služi i obdaruje ga.
Tvrd je to govor za nas, ta i sam Petar tako misli kad se usprotivljuje Isusu: „Zar ti da meni pereš noge? Nećeš mi prati nogu nikada!“ A Isus mu na to odgovara: „Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.“ Udio s Bogom imamo jedino onda kada priznamo Božju veličinu, to jest Božju poniznost. Jer, njegova veličina se u Isusu Kristu objavljuje upravo kao poniznost: on, koji je Bog, lišio se božanske slave te se učinio čovjekom kako bi nas spasio (Fil 2,6-11). To je istinska Božja veličina. I tu se lomi ljudska oholost, koja je navikla sebi Boga drugačije predstavljati, kao nekog krutog Boga, ili kao onoga s kojim možemo trgovati.
U čitanju iz prve Pavlove poslanice Korinćanima slušamo o ustanovljenju euharistije. Kristove riječi „Ovo je tijelo moje – za vas“ i „Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi“ govore o darivanju njegova života za nas. One zapravo nagovješćuju i opisuju događaj Velikog Petka: predanje Kristova tijela i prolijevanje njegove krvi za nas. Zato je euharistija upravo navještaj njegove smrti: „Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo!“ – slavljenjem euharistije naviještamo smrt Onoga koji se za nas iz ljubavi predao, naviještamo predanje njegova života za nas! I ne samo to, slavljenjem euharistije Kristovo se sebedarje na križu uprisutnjuje, ostvaruje u našoj sredini te mi tako imamo udjela u njegovu Životu! Blagujući njegovo tijelo i krv mi primamo taj život u sebe. „Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu.“ (Iv 6,56)
Događaj Velikog Četvrtka nam se tako otkriva kao događaj Božjeg služenja i sebedarja, koji su u sebi jedno i objavljuju nam Boga kakav On uistinu jest. Neka nam slavlje Večere Gospodnje – na Veliki Četvrtak, a i svaki put kad slavimo euharistiju – pomogne to uistinu uvidjeti i doživjeti – okusiti, kako bismo taj Božji dar otvorena srca primili i s drugima ga velikodušno živjeli.
