Novogodišnje jutro je svanulo, a u kutku je osvanula djevojčica koja je umrla s osmijehom na usnama, držeći izgorene šibice. "Htjela se ugrijati" - komentirali su ljudi, ne vidjevši dalje od površnog prizora.
Mudraci s Istoka, kraljevi ili magi, kako god, pitanje je na kojem moderne egzegete lome koplja. Izvještaj o tome donosi samo sv. Matej. Ne navodi ni da su kraljevi ni koliko ih je bilo, međutim od pracrkve u predaji se spominju trojica, i to s imenima. Od tada i ovaj naziv, Tri kralja. Bilo kako bilo, vanjska forma nije toliko važna, koliko sama bit onoga što se izriče. Nije toliko važno znati, koliko osjetiti. Novorođenče ne zna ništa ni o sebi ni o svojoj obitelji, ali psihologija nam jasno kaže da jako dobro percepira ljubav i osjeti ono što je okružuje i tako se definira. Što to nama znači danas? U koju smo zvijezdu mi zagledani?
Zvijezda, svemirsko tijelo vrlo visoke temperature, do sto tisuća Celzija. Svojim siromašnim dometom istraživanja možemo govoriti o trilijunima zvijezda, i više. Otkad je čovjeka, služe za orjentaciju. Mornarima, izgubljenim putnicima, zvjezdoznancima itd. Biblija nam govori o znaku. Zvijezda je znak koja pokazuje: Vrsni tražitelji, na zemlju je došlo nešto novo, dosad neviđeno. Dođite i vidite! Danas, ako stavimo naglasak na znanost, naš je pogled opet usmjeren daleko, a ne pored sebe. Tražimo, tražimo, ispitujemo, kalkuliramo... i opet ništa. Opet nam znanost ne donosi one egzistencijalne odgovore o smislu. Što više upitnika rješavamo, sve ih se više iznad naših glava pojavljuje. Biblija kao da nam hoće reći: Otvori oči, čovječe, i pogledaj biće pored sebe. Riječ je tijelom postala, ne gledaj više daleko. Zato Krist naglašava i u centar stavlja čovjeka stvorena na sliku Božju, a ne nešto apstraktno i nedohvatljivo. Što god učiniste jednomu od ove malene braće, Meni učiniste.
Kada pogledamo neki umjetnički izričaj, naprimjer sliku, između ostaloga možemo zapaziti jednu stvar. Činjenicu. Ne može se napraviti ista slika. Može biti kopija, može čak i isti umjetnik pokušati napraviti identičnu sliku, ali kad se pogledaju detalji, vrlo lako se utvrdi. To nije isto. Naš Umjetnik je napravio puno djela i pravi ih bez prestanka, ali svakome je jedno posebno čudno. On sam sebi. Ako se zamislimo nad tim Njegovim djelom, opet nam se nameće ista činjenica kao na onoj slici. Nema kopije. Nismo mogli birati sebe. Svoju esenciju, onu božansku bit u nama kojom nas On opečati i po kojoj smo unikatni i posebni. Eto, to je čovjek. Vječno pitanje samom sebi.
Siromašna djevojčica iz Andersenove bajke koja je teško živjela besciljno luta ulicama bosa s nadom da će prodati svoje šibice. Kući se nije smjela vratiti, otac bi je istukao jer nije prodala nijednu šibicu. Bio je zadnji dan Stare godine, iz gradskih kuća je prodiralo svjetlo i osjetio se zamaman miris pečenja. Ona nije imala ništa, imala je samo šibice. Te šibice su joj život značile. Zaželjela je upaliti jednu ne bi li se ogrijala, i svaki put kad bi šibica planula, ona je u plamenu vidjela nešto za čim je oduvijek čeznula. Kad bi se šibica ugasila, s njom bi sve nestalo. U zadnjem plamenu je ugledala svoju pokojnu baku i u želji da zadrži taj prizor upalila je sve šibice. Baka ju je podigla i uzletjeli su veoma visoko, nadišli su zemaljsko. Tamo nije bilo ni studeni, ni gladi, ni brige jer njih dvije bijahu u nebu. Novogodišnje jutro je svanulo, a u kutku je osvanula djevojčica koja je umrla s osmijehom na usnama, držeći izgorene šibice. “Htjela se ugrijati”- komentirali su ljudi, ne vidjevši dalje od površnog prizora.
Čovječe, ti jesi pitanje samom sebi, i uvijek ćeš biti. Ali kome si odgovor? Kome si ti šibica u kojoj vidi odraz svojih želja? Zabljesneš li nekome i osvijetliš li put? Proteklih dana došašća i blagdana slavili smo. Neki kažu da to nije Božić. Dobro, nije isključivo i samo to. Ali jest, i to je Božić, ako nisi ostao samo na tome. Ako si otvorio oči, pogledao oko sebe i vidio djevojčicu sa šibicama. Ako si vidio one što te okružuju, svoje dijete, suprugu, svoju obitelj. Fratre, ako si vidio brata do sebe. Ako si prepoznao dar, ne ispod bora, nego pored sebe. Kada te netko susretne, da mu ne moraš reći floskulu „Sretan Božić“, nego da on sam sebi kaže sretan mi Božić što postojiš. Ne moraš to ni čuti tjelesnim ušima. Ali dobro znaj da si nekome odgovor, nekome si šibica kojom traži put. Gledaj, zvijezda ti ne pokazuje daleko. Sve je pokraj tebe.
