Budimo poput nevine djece čiji spomen danas slavimo – slični Bogu, onomu koji doista ima vlast – Betlehemskom Djetetu...
Pošto mudraci otiđoše, gle, anđeo se Gospodnji u snu javi Josipu: »Ustani, reče, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi.« On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat. I osta ondje do Herodova skončanja — da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Iz Egipta dozvah Sina svoga. Vidjevši da su ga mudraci izigrali, Herod se silno rasrdi i posla poubijati sve dječake u Betlehemu i po svoj okolici, od dvije godine naniže — prema vremenu što ga razazna od mudraca. Tada se ispuni što je rečeno po proroku Jeremiji: U Rami se glas čuje, kuknjava i plač gorak: Rahela oplakuje sinove svoje i neće da se utješi jer više ih nema. (Mt 2,13-18)
Evanđelist Matej pripovijeda o jednom jako zanimljivom odnosu između dva kralja, čime nam želi pokazati sav besmisao, ludost i zlobu borbe za vlast. Na jednoj strani stoji jako moćan, jedan od najbogatijih židovskih kraljeva koji stalno želi više, a na drugoj beba, Dijete koje ima sve, a postalo je maleno, nama slično.
Promatrajući ljudsku osobu od djetinjstva do starosti vidimo da uvijek nešto želimo, uvijek nešto više, više moći, više ljudi ispod nas… Tako svako dijete želi biti odrastao čovjek, čovjek želi biti kralj, kralj želi biti Bog, a Bog, samo on želi biti Dijete. To je ono što ovih dana slavimo, to je i ključna razlika u odnosu između ova dva kralja. Jedan želi biti nad nama, a drugi s nama. Moćnom kralju smeta Dijete koje je bezopasno, koje još ne može brinuti samo o sebi te ga Josip štiti. Onaj koji želi vlast toliko je zaslijepljen te vidi probleme gdje ih i nema, stvara sam sebi neprijatelje, boji se bezopasnih. To ide još dalje. Kada mu nije uspjelo ubiti Dijete naređuje da se ubiju drugi. Ti drugi su točno određeni, nisu slučajan odabir. To su oni koji su blizu (Betlehem i okolica) te koji su slični (od dvije godine naniže) Djetetu.
Upravo to moramo biti mi kršćani, svaki pojedini od nas – sličan Isusu. Biti progonjeni i ubijani zbog toga što smo blizu i slični Djetetu. Onomu koji se ponizio. Moramo biti ponizni i blizu poniznih. To nije lako jer nam se ego buni i želi više. Od djeteta želi se popeti do božanstva. Međutim, ono više nije negdje gore, na visoku, iznad svih drugih, spustilo se dole, među nas, postalo slabo, postalo Dijete koje nam obećava život vječni samo ako budemo kao djeca. Kao nevina djeca čiji spomen danas slavimo – slični Bogu, onomu koji doista ima vlast – Betlehemskom Djetetu.
Ne dopustimo da nam je plač jedina sličnost s djecom. Nešto najljepše, nešto na što nitko ne može ostati ravnodušan jest dječji osmijeh. Ne zaboravimo se, posebice ovih dana, smijati, ali djetinje – iskreno kao Dijete u jaslama.
