Donosimo posljednji u nizu tekstova u kojem naš fra Dragan razmišlja nadahnut riječima Padre Pija...
Koliku ti zahvalnost, o Bože, mi
dugujemo? Kolikom bi ljubavlju trebalo izgarati naše srce za tebe? Tim ognjem
ljubavi trebali bismo ugrijati one tvoje drhteće nježne udove... Tvoje
nježnosti osvajaju moje srce koje ostaje uz tvoju ljubav, o, nebesko Dijete. (sv. Pio iz Pietrelcine)
Nježnost
Djeteta kuša se na koljenima. Ona su prostor duboke kontemplacije utjelovljene
Riječi – Djeteta Isusa. Prignuto koljeno znak je spuštanja visinâ vlastite
oholosti, brdâ sebeljublja i samodostatnosti. Tko umije prignuti svoje koljeno
pred Riječju, otvara se Božjoj nježnosti koja se naginje nad nas. Ona dotiče
krhkost i lomljivost naše naravi. Povija grijehom ranjeno biće.
Nježnost
Djeteta poziv je ljubavi. Ona je ozračje u kojem priznajemo vlastitu slabost i
nemoć, krhkost i bijedu. Ona je i ozračje u kojem slušamo, gledamo i dotičemo
Riječ (usp. 1 Iv 1, 1). Tko u ljubavi ne kontemplira utjelovljenu Riječ, ostaje
uskraćen za iskustvo Boga koji je ljubav (usp. 1 Iv 4, 8). Naprotiv, onaj tko čuva
njegovu Riječ, kuša savršenu ljubav Božju (usp. 1 Iv 2, 5). Od nje živi, miče
se i jest (usp. Dj 17, 28).
