Slika djeteta koje Isus stavlja pred mene danas omogućava mi da mogu zavoljeti sebe slaboga i iz te slobode djeteta Božjega živjeti slobodno logiku radosne vijesti: ako želim biti prvi, moram biti od svih posljednji i svima poslužitelj.
Nije lako biti od svih posljednji i svima poslužitelj. Svjestan svojega identiteta i svojega dostojanstva uistinu je moguće tako djelovati i iskreno biti posljednji i svima poslužitelj. Međutim, bez svijesti svoje vrijednosti to je teško. Čovjekovu vrijednost i jedincatost njemu najprije otkriva Bog, Bog koji je svakog čovjeka želio iz ljubavi.
Ali kako doći do te spoznaje? Kako doći do tog iskustva? Što činiti kako bih osjetio svoje temeljno dostojanstvo i činjenicu da sam željen i jedinstven? To ja vas pitam. Svatko na svoj način traži i ima svoj put. Možda pomaže sveti Augustin koji usmjerava na nutarnjeg čovjeka i govori da ćemo tu sebe pronaći jer ćemo susresti Boga u sebi. Augustinove su riječi: „Ti si bio u meni, a ja izvan sebe…“ Kad susretnem Boga u sebi, onda mogu živjeti u slobodi kao posljednji i svima poslužitelj. Ali da je to teško pokazuje činjenica da trebam uključiti i malenost i stav djeteta.
Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla. Isus stavlja dijete u sredinu i grli ga. Dijete je ono koje ima svoje ljudsko dostojanstvo, ali je dijete „nedjelotvorno i neutjecajno“ u društvu. Ono ne odlučuje o važnim stvarima u zajednici i ovisno je o drugim ljudima. Može se reći da dijete u svome djelovanju nije produktivno.
Jesu li zatvorenici produktivni? Jesu li mentalno hendikepirane osobe djelotvorne? Jesu li beskućnici djelotvorni? Nisu. Ali prihvaćanjem takvih osoba mi prihvaćamo Isusa, kako on sam kaže. Kako ne bi odmah prevelik zadatak postavili, počnimo prvo sa sobom. Prihvaćanjem djeteta u sebi koje je neproduktivno, koje je slabo, nemoćno i ovisno, mi prihvaćamo prema Isusovim riječima njegovu prisutnost tu. Kad smo i nedjelotvorni i nekorisni ipak smo željeni i ljubljeni. Isus je tu u nama gdje se samih sebe sramimo. Susret s Bogom u sebi je moguć kad vidimo da je beskućnik i ovisnik u nama voljen od Boga, Boga koji je i ostaje Otac.
Slika djeteta koje Isus stavlja pred mene danas omogućava mi da mogu zavoljeti sebe slaboga i iz te slobode djeteta Božjega živjeti slobodno logiku radosne vijesti: ako želim biti prvi, moram biti od svih posljednji i svima poslužitelj.
Djeca nas uče nečemu što nas nitko drugi ne može naučiti. Siromasi nas uče nečemu što nas nitko drugi ne može naučiti. Beskućnici nas uče nečemu što nas nitko drugi ne može naučiti. Hendikepirane osobe nas uče nečemu što nas nitko drugi ne može naučiti. Oni daju svijetu nešto što nitko drugi ne može dati.
Sveta Mala Terezija, koje se danas sjećamo, je svoj put pronalazila u onome što nije bilo baš „produktivno“ izvana. Ona je išla putem surove svakodnevnice. U teškom disanju svoje sestre, disanju koje je Tereziju ispočetka iritiralo, ona je htjela čuti simfoniju najljepšu i ne samo prihvatiti nego i zavoljeti slušanje svoje sestre u tom disanju. Nadalje u pranju prozora vidjela je mjesto i priliku ostvarenja Božjeg plana. U svakodnevnici koja nije bila primijećena ona je osluškivala Božji glas.
Svi koji se bavite „običnim“ poslovima, koji iz dana u dan obavljate iste dužnosti, svi vi koji se borite da vas posao ne prijeđe u dosadu i rutinu bez razmišljanja, svi koji ne vidite uzvišenost posla vašega, smijete uzeti kao primjer sveticu, čiji danas spomendan slavimo, i pokušati povjerovati da je mjesto i vrijeme spasenja i Božjeg zahvata upravo u sadašnjem trenutku, u sadašnjem poslu, makar taj posao bio i nedjelotvoran i neproduktivan.
piše: fra Stanko Ćosić
