Kad zastanem i sebe pitam da li tako vjerujem, onda moram zaključiti da nisam. Ni blizu. Možda baš suprotno. Govorim toliko o Isusu, a da ga uopće ne poznajem.
Ostanem u čudu kad pročitam ovaj tekst iz evanđelja. Pitam se što su to onaj nadstojnik i ona žena čuli o Isusu, ili možda vidjeli, pa su tako vjerovali u njegovu dobrostivost i pomoć? Kad zastanem i sebe pitam da li tako vjerujem, onda moram zaključiti da nisam. Ni blizu. Možda baš suprotno. Govorim toliko o Isusu, a da ga uopće ne poznajem. Nadstojnik se pouzdao u Isusa čak kad su mu javili da je umrla njegova kći. Takvo pouzdanje mogu, u svome životu, samo povezati uz prijateljstvo u koje sam siguran. Kad poznajem neku osobu kojoj vjerujem, onda mi može sto ljudi kazati da je ta osoba lažac i da joj ne vjerujem, ipak ću ja na temelju onoga što sam doživio u sebi u vezi te osobe, tvrditi da je ta osoba dobra i lijepa. Sto ljudi govori nadstojniku da je gotovo, ali on vjeruje toj jednoj riječi Isusovoj: Ne boj se, samo vjeruj.
Odakle takva vjera? Kako je upoznao Isusa?
Istina se ne može sakriti. Ako sam otvoren za istinu onda će ona jače zasvijetliti od tame. Jače će progovoriti od svake laži. Ako je Isus istina, a ja tražim put i život, valjda će kad-tad doći i pokazati mi se kao put, istina i život. Vjera je prema tome pouzdanje da me Isus traži i da mi dolazi.
Ono što sada imam su svjedočanstva drugih ljudi. Svjedočanstva svjedoka koji su doživjeli susret s Gospodinom. Počevši od apostola pa do današnjih živućih ljudi. Ta svjedočanstva su mi poticaj i potpora da sam krenem, da osobno iskočim i tražim Susret kako bi i ja postao svjedokom.
Čini se neizvjesno vrijeme čekanja. Ali tješi me činjenica da je žena dvanaest godina tražila, mučila se i borila, tražila Istinu, kako bi sazrijela sa susret s Gospodinom, susret sa Istinom. Taj put i to čekanje izgledaju ispunjeni i pripravnički, iako su bolni i teški. Čuđenje je tu, ali i svijest sigurnog osobnog susreta s Gospodinom, s kojim sam se krštenjem sjedinio.
Istina se ne može sakriti. Ako sam otvoren za istinu onda će ona jače zasvijetliti od tame. Jače će progovoriti od svake laži. Ako je Isus istina, a ja tražim put i život, valjda će kad-tad doći i pokazati mi se kao put, istina i život. Vjera je prema tome pouzdanje da me Isus traži i da mi dolazi.
Ono što sada imam su svjedočanstva drugih ljudi. Svjedočanstva svjedoka koji su doživjeli susret s Gospodinom. Počevši od apostola pa do današnjih živućih ljudi. Ta svjedočanstva su mi poticaj i potpora da sam krenem, da osobno iskočim i tražim Susret kako bi i ja postao svjedokom.
Čini se neizvjesno vrijeme čekanja. Ali tješi me činjenica da je žena dvanaest godina tražila, mučila se i borila, tražila Istinu, kako bi sazrijela sa susret s Gospodinom, susret sa Istinom. Taj put i to čekanje izgledaju ispunjeni i pripravnički, iako su bolni i teški. Čuđenje je tu, ali i svijest sigurnog osobnog susreta s Gospodinom, s kojim sam se krštenjem sjedinio.
