Pred svetkovinu rođenja Kristovog, donosimo jedno razmišljanje o otajstvu njegova Utjelovljenja. Zašto je Bog postao čovjekom i što to za nas danas znači?
Jedan od temeljnih članaka naše vjere je upravo taj da je Bog postao čovjekom. Da se Bog utjelovio. Vjeru u to utjelovljenje izražavamo riječima koje sadrži nicejsko-carigradski simbol kada kažemo: I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega… koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom. Iako često izgovaramo te riječi trebamo se zapitati što te riječi za nas predstavljaju. Ipak se u njima radi o nama. Kažemo sami radi nas ljudi i radi našega spasenja. U prijevodu bi to značilo da to Bogu nije bilo potrebno. To je nama trebalo. Nismo mogli sami sebe izvući iz one situacije u koju smo se sami doveli. Isti taj Bog koji nas je stvorio nas želi otkupiti od grijeha jer nas ljubi. Kroz povijest se često tražio odgovor na pitanje zašto je Bog postao čovjekom. Može se jednostavno reći radi nas ljudi i radi našega spasenja, no to ne bi bio potpuni odgovor. Sveti Irenej iz Lyona, razmišljajući o tom pitanju, je govorio da je Bog mogao otkupiti samo ono što je postao. Ukoliko nije bio potpuni čovjek onda ga nije mogao ni otkupiti. Sad smo već malo bliži odgovoru. Utjelovljenje predstavlja upravo to – vječna Riječ Očeva postala je tijelo. Ona ista Riječ po kojoj je sve stvoreno postaje jedan od nas ljudi kako bi s nama boravila i među nama se nastanila.
Ako pokušamo u Bibliji pronaći nešto o utjelovljenju možemo naići na Pavla koji utjelovljenje promatra kao sjenu otkupiteljske muke. U kristološkom himnu koji je zapisan u riječima u kojima potiče Filipljane da nasljeduju osjećaje Isusa Krista: On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu (Fil 2,6-8). Može se upasti u napast i ovaj tekst isključivo promatrati u svjetlu otkupiteljske muke, ali je teško zanijekati da se tu radi o samom činu utjelovljenja. Onaj koji je bio trajni lik Božji samoga je sebe oplijenio i postao ljudima sličan i uzeo lik sluge. Ovime se sugerira da je samo utjelovljenje priznavanje žrtve koju Bog već sada podnosi za nas, a čija će se punina odviti na Kalvariji. Čin utjelovljenja sam u sebi je toliki primjer radikalnog odricanja da je Krist oplijenio (ispraznio) samoga sebe. U čemu se očituje to ispražnjenje? Krist je imao pravo očitovati se na zemlji svojom božanskom slavom u liku proslavljenog čovjeka. Upravo tog prava se Krist odrekao i u tom smislu je njegov zemaljski život bio oplijenjenje, ispražnjenje.
Tajnu Božjeg utjelovljenja slavimo onoga trenutka kada je Bog postao čovjekom, odnosno onoga trenutka kada je sila Duha Svetoga sišla na Mariju te je ona začela, na čudesan način, Sina Božjega. O tom trenutku sv. Bernard iz Clairvauxa govori na dramatičan način. Nakon grijeha praroditelja čitav je svijet pomračen, pod vlašću je smrti. Bog sada traži novi ulaz u svijet. Kuca na vrata Mariji. Potrebna mu je ljudska sloboda. Slobodno stvorena čovjeka On ne može otkupiti bez slobodna da njegovoj volji. Govori Bernard kako su i nebo i zemlja zastali dok su iščekivali ovaj Marijin odgovor: Neka mi bude. Bili su u strahu zbog njene poniznosti. Kao da su je nagovarali da samo ovoga puta ne bude ponizna. Upravo kada izgovara neka mi bude po tvojoj riječi ostvarila je trenutak slobodne, ponizne i istodobno velikodušne poslušnosti u kojoj se događa najveća odluka ljudske slobode. Tim svojim da Marija postaje majka. Tako se često može pročitati kako su oci to ponekada izricali govoreći da je Marija začela kroz svoje uho – slušanjem. Već spominjani sv. Irenej iz Lyona o važnosti ovoga trenutka govori da je Marija najprije začela svojom vjerom u to da će se dogoditi ono što je čovjeku nemoguće, ali Bogu je sve moguće.
Nakon svega ovoga važno je ponovno se vratiti na već postavljeno pitanje što za mene znači utjelovljenje Sina Božjega? U prijevodu bi to bilo što za mene znači to da Bog želi ponovno živjeti s ljudima ili još radikalnije što za mene znači to da Bog želi postati kao ja? Bojim se da nismo kadri prepoznati veličinu žrtve koja se događa na Božić ukoliko ne možemo sada vidjeti ono što Bog želi učiniti za čovjeka. Čovjek ovim činom postaje toliko uzvišen. Marija je tada prepoznala čas Božjeg pohođenja i spremno je odgovorila na Božji poziv. No što je s nama danas? Jesmo li spremni prihvatiti činjenicu da Bog u nama vidi toliko da želi postati jedan od nas? Tek kada prihvatimo to da je Bog radi nas i radi našega spasenja sišao s nebesa i na taj način toliko uzdigao čovjeka do nebeskih visina moći ćemo shvatiti veličinu ovog događaja. Možda će nam biti lakše ako krenemo od prihvaćanja Boga u liku Krista kao novorođenoga, dok se još nalazi u jaslama. U Betlehemu je Bog do kraja prigrlio čovjeka i oslonio se na njega. Isto tako u Betlehemu je čovjek prvi put primio Boga u naručje i tako započeo svoj hod s Njim. Izvrsna je to prilika i za nas da započnemo vlastiti hod s Bogom.
