Advent nas potiče da se nadamo onomu iza svega čemu se možemo nadati. Ono je vrijeme u kojem se radujemo Kristovom ponovnom dolasku, po kojem ćemo bit jedno s Bogom.
»Gospodine, ti si Onaj koji ima doći, ti si Onaj koga čekamo da spasiš narod svoj.«
Ovo su riječi antifone večernje molitve časoslova od utorka prvog tjedna došašća. Kada sam dobio zadatak da napišem nešto o iščekivanju Mesije povodom ovogodišnjeg adventa, nikako nisam znao otkud bih počeo, pa sam se odlučio započeti riječima koje pred nas Crkva stavlja u svojoj molitvi. Zanimljivo je kako se baš tjedan dana prije ovog vremena intenzivnog iščekivanja dogodilo nešto što je ljudima poljuljalo vjeru u pravdu, barem onu ljudsku. Ne želim posebno isticati o kojim se događajima radi, samo želim nakratko izreći u kakvoj sam se kušnji našao. Pogođen onim što mnogi smatramo nepravednom presudom, bio sam na kušnji ovaj tekst pretvoriti u krik za Božjom pravdom. Učinilo mi se da u ovakvom trenutku teološki govor nije prikladan, da bi se teologija nakratko mogla ostaviti po strani radi prečega posla. Na kraju sam zaključio da bi teologija uvijek trebala šutjeti ako ne bi imala što za reći u ovom trenutku. »„Jer misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti“, riječ je Gospodnja« (Iz 55,8). Ove riječi Svetog pisma odzvanjaju kao upozorenje. Tko sam ja da određujem što je Božja pravda i kada ona ima doći, »A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.« (Mk 13,32)
Vratimo se riječima antifone. »Gospodine, ti si Onaj koji ima doći, ti si Onaj koga čekamo da spasiš narod svoj.« Kršćanstvo je utemeljeno na vjeri u Gospodina koji je uskrsnuo i koji ima (ponovno) doći i spasiti svoj narod.
Pođimo redom. Tko je Gospodin koji ima doći? Kršćani vjeruju da je taj isti već došao u liku Isusa Krista, Emanuela (što znači s nama Bog). Gospodin koji ima doći i kojeg čekamo jest Gospodin Isus Krist koji je svojim utjelovljenjem postao s nama Bog. Kršćanstvo se temelji na povjerenju u riječi koje nam je predao Isus iz Nazareta. Koje su to njegove riječi? »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju« (Mk 1,15). Među teolozima postoji konsenzus da se u ovim riječima krije srž Isusovog navještaja. Time želimo reći da je kršćanstvo uvijek bilo utemeljeno na nadi da se približava kraljevstvo Božje. Ono je, dapače, već nastupilo dolaskom Sina Božjeg! On je Gospodin koji je imao doći, a poslije njegovog uskrsnuća zajednica željno iščekuje njegov ponovni dolazak. Poznato je da je jedna od molitava prve Crkve bila: Dođi Gospodine Isuse! Sama Crkva nije Božje kraljevstvo ona je Kristovo sredstvo kojim On svjedoči blizinu konačnog spasenja svega stvorenog. Poruka Crkve jest da je njezina Glava, Isus Krist, Onaj koji ima doći. Ovomu smjera i antifona koju sam uzeo za orijentir ovog razmatranja. Isus Krist jest taj Gospodin. Uskrsli koji ima doći.
Što znači to da je Isus Krist Onaj koji ima doći? Time se želi reći da kršćani život na ovoj zemlji i cjelokupnu povijest ne gledaju kao nekakav usud sudbine, nekakvu ubačenost u svijet kojoj ne znamo razloga, nego ovaj svijet gledaju kao Božje stvorenje koje svoje konačno ostvarenje ima u Bogu po Isusu Kristu u Duhu Svetom. To znači da zajednica onih koji nasljeduju Krista ne gleda u budućnost tek kao mogućnost ostvarenja svojih planova i razvitka povijesti, nego na ono što slijedi gleda kao na adventus, kao prostor dolaska Boga ususret svome narodu. Stoga ljudski put kroz povijest nije samo nerazumljiv splet slučajnosti, niti determinirani proces, pa čak ni razvoj i rast čovječanstva prema svom razvitku, nasuprot tom razvitku se skrovito razvija Božje novo stvaranje u ovom svijetu, koje je nezamjetno poput gorušičinog zrna (Mt 13,31). Kršćani na ovom svijetu žive od nade koja je utemeljena na obećanju koje se proteže kroz cijelu povijest spasenja, obećanje Zemlje. To obećanje se uvijek nanovo činilo iznevjerenim u konkretnim ovosvjetskim oblicima. Gospodinovo obećanje je tjeralo biblijskog čovjeka da uvijek iznova preispituje svoje nade u njihovo ispunjenje, jer stvarnost nikad nije u cijelosti odgovarala onom što je obećano. Isusov navještaj stoji u kontinuitetu s tim proročkim navještajima Starog Zavjeta, Starog Saveza, Kraljevstvo o kojem Isus govori utemeljeno je na obećanju danom Izabranom narodu još od Abrahama, preko Mojsija pa nadalje kroz cijelu povijest. Međutim, Krist se ujedno i otkriva kao ispunjenje tog obećanja. On je konkretizacija Božjeg obećanja, sada znamo da je on Onaj koji ima doći. Isus Krist je Onaj koga čekamo da spasi svoj narod.
Posljednji dio antifone ćemo podijeliti u dva dijela. Što znači čekanje i što se misli pod izrazom spas? Kada Crkva u molitvi izriče da čeka Onog koji ima doći, onda se tu misli na aktivno iščekivanje koje uključuje pripravljanje puta za Kristov konačni dolazak. Crkva svojim djelovanjem mora svjedočiti Božje kraljevstvo koje je u Kristu prisutno. Onaj tko nasljeduje Isusa već sada i ovdje ostvaruje njegovo kraljevanje. Zalaganjem za pravdu i mir kršćani svjedoče svoje iščekivanje konačne vladavine mira i pravde koje svijetu dolazi ususret. Brigom za one na rubu, kako to voli reći papa Franjo, kršćani naviještaju dolazak Onoga koji spašava svoje stvorenje. Stoga njemački teolog Johann Baptist Metz govori o kršćanskom eshatološkom žalcu. Taj žalac ne da mira kršćanima dok god ima nepravde u svijetu, a ujedno čini da kršćani svijetu ne daju mira dok god u njemu postoji grijeh koji ga udaljava od Boga. Kršćansko iščekivanje jednako je onoj budnosti iz Evanđelja (usp. Mk 13,35) koja ne dopušta ni Crkvi da zaspe u svojoj sigurnosti. Ono je uvijek napeto i ne dopušta vjeri da postane opijum naroda, baš naprotiv, tjera vjernike da se suprotstave svakom trijumfalizmu i umišljenosti koji bi zamračili pogled za Onoga koji ima doći. Iščekivanje nam ne dopušta da se uljuljkamo u lažnu sigurnost rukotvorenih hramova, a upućuje nas na radosno naviještanje kraljevstva koje nam dolazi ususret.
»Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.« (1Kor 2,6) Spasenje je ponajbolje opisano u ovoj rečenici sv. Pavla. Spasenje, koje je Bog po Isusu Kristu u Duhu pripravio za one koji ga ljube, nadaleko nadmašuje sve čemu bi se ljudi mogli nadati. Advent je vrijeme u kojem posebno promišljamo i o toj dimenziji Onoga koji ima doći i Onoga koji je došao te njegov dolazak slavimo u svetkovini Božića. Advent nas potiče da se nadamo onomu iza svega čemu se možemo nadati. Ono je vrijeme u kojem se radujemo Kristovom ponovnom dolasku, po kojem ćemo biti jedno s Bogom. Ono nas potiče na nadu protiv svake nade (Rim 4,18) da će Božja Riječ biti konačna i da nećemo zauvijek ostati u ovoj dolini suza. Božje spasenje dolazi unatoč, ili baš zbog, svim onim nepravdama s kojima se ljudi susreću u ovom svijetu. On će otrti svaku suzu s očiju (Otk 21,4) i Njega ćemo gledati licem u lice (1Kor 13,12).
Jasno je da nam ovdje ponestaje riječi. Ne možemo opisati spasenje Onoga koji ima doći, ali možemo mu se nadati i to u ovom tekstu želimo naglasiti. Samo se po vjeri u Isusa Krista možemo nadati da će ovo sve biti prošlost i da će doći kraljevstvo Božje. Da će staro uminuti i novo nastati! (2Kor 5,17)
-------------------------------------------------------------------------
Pri ovom radu služio sam se sljedećom literaturom:
Jürgen Moltmann: Teologija nade;
Peter Neuner i Paul M. Zulehner: Dođi Kraljevstvo tvoje;
Joseph Ratzinger: Eshatologija;
Romano Guardini: Posljednje stvari;
Anto Popović: Uvod u knjige Starog zavjeta I;
Rosino Gibelini: Teologija dvadesetog stoljeća.
