Iako bi nam se ovaj običaj mogao učiniti čudnim pa čak i proturječnim, jer bi nam slike muke i križa zasigurno pomogle da intenzivnije razmatramo Kristova otajstva muke i smrti, Crkva nas, na neki način, želi lišiti vanjskih podražaja i duhovnih naslada koje dobivamo moleći se pred svetim slikama, kipovima i križevima.
Dok smo prethodne nedjelje imali priliku osjetiti prigušenu uskrsnu radost u okićenoj crkvi, ružičastom liturgijskom ruhu i sviranju orgulja, ove nas nedjelje Crkva iznova „šokira“ te dopušta da se, u skladu s običajem, prekriju križevi i slike u crkvama. Iako bi nam se ovaj običaj mogao učiniti čudnim pa čak i proturječnim, jer bi nam slike muke i križa zasigurno pomogle da intenzivnije razmatramo Kristova otajstva muke i smrti, Crkva nas, na neki način, želi lišiti vanjskih podražaja i duhovnih naslada koje dobivamo moleći se pred svetim slikama, kipovima i križevima. Cilj svega toga je zadubiti se u vlastitu nutrinu, pozornije slušati Riječ Božju i izvršiti posljednje pripreme za nadolazeće blagdane.
Ovaj običaj vjerojatno potječe od prakse koja datira još iz 11. stoljeća. Oltarni prostor prekrio bi se velikim zastorom kako bi se narodu zapriječio pogled na oltar. S jedne strane, narod je tako izražavao solidarnost s javnim pokornicima koji su s početkom korizme bili isključeni iz bogoslužja, a s druge bi strane u ovom pokorničkom vremenu prakticirali post očiju, tako da im je bio uskraćen pogled na oltar. S vremenom su se ti zastori, odnosno „tkanine gladi“ smanjivale te su se počele ukrašavati slikama Kristove muke. Konačno, ovaj se običaj sveo na zastiranje križeva i slika.
Iako se pokrivanjem križeva i slika crkvu želi učiniti što jednostavnijom, smisao ovog običaja nije samo u stvaranju kulise za izvođenje obreda, već je mnogo dublji. Crkva to radi jer se Kristova božanska narav skrila kako bi Spasitelj mogao trpjeti za spasenje svijeta. Biskup Wilhelm Durandus iz Mendea (južna Francuska) još u 13. st. tumači navedeni običaj time da je Krist u vremenu muke sakrio svoje božanstvo. On to povezuje s riječima iz Evanđelja koje se prije liturgijske obnove čitalo baš na ovu nedjelju, gdje Isus raspravlja sa Židovima: „Nato pograbiše kamenje da bace na nj. No Isus se sakri te iziđe iz Hrama.“ (Iv 8,59) Upravo na te riječi bi se pokrili križevi, slike i kipovi.
Slike svetaca se također pokrivaju jer bi bilo neprimjereno da se sluge pojavljuju kada je Učitelj sakriven. Zastiranje je podsjećanje na Kristovo poniženje, a slika Raspetoga se treba utisnuti u naša srca. Crkva želi da, na neki način, osjetimo i samoću koju je Krist doživio. U konačnici možemo reći kako bismo na ovaj način trebali biti još više pogođeni žestinom muke koju je Krist pretrpio za nas. Posebno kada svećenik na Veliki petak nakon trostrukog zapjeva „Evo drva Križa, na kom je visio Spas svijeta“ otkrije drvo spasa i poda ga narodu na cjelivanje.
Misal predviđa prekrivanje slika i križeva uoči Gluhe nedjelje te da križevi ostanu zastrti do svršetka službe Muke Gospodnje na Veliki petak, a slike sve do početka Vazmenog bdijenja. U Rimskom misalu nije propisana boja vela, ali se može pretpostaviti da bi to svakako trebala biti ljubičasta boja koja dominira korizmenim vremenom. U papinskoj se liturgiji može vidjeti kako je križ koji se otkriva u obredu Velikog petka zastrt crvenim velom, i to zbog toga što je liturgijska boja toga dana crvena, budući da ona simbolizira krv i mučeništvo Isusa Krista. Smatram kako bi se ovaj običaj mogao povezati s obredom Velikog petka kada Misal predviđa dva oblika pokazivanja svetoga križa. Prema prvom je križ zastrt te se u tri navrata otkriva i to dio po dio, dok je prema drugom već otkriven te se nosi kroz crkvu uz trostruki poziv na klanjanje. Iako to nigdje nije propisano, smatram kako bi korištenje prvog oblika pokazivanja križa u kojem se on otkriva bilo više u duhu obreda, naravno, ukoliko smo ga već na 5. korizmenu nedjelju zaista i prekrili.
Iako, zbog nastojanja da se jasnije istaknu Otajstva koja slavimo, postoji tendencija da se oslobodimo svih običaja i elemenata koji su liturgiju „opteretili“ kroz njezinu dvije tisuće godina staru povijest, smatram kako ne smijemo zanemariti duboku simboliku tih običaja. Možda se nama, kao službenicima Crkve, oni mogu učiniti neshvatljivima i zastarjelima, no nemojmo podcjenjivati narod. Otvorimo liturgijsku riznicu Crkve i pružimo narodu ono što je prošlo vjekovni test vremena kao iskušano, dobro i provjereno, jer inače ne bi opstalo. Blagoslovljen nam ovaj vrhunac korizmenog hoda!
Literautra:
Adolf ADAM, Slaviti crkvenu godinu, Vrhbosanska katolička teologija, Sarajevo, 2003.
Karl – Heinrich BIERITZ, Crkvena godina. Svetkovine, blagdani i spomendani u povijesti i danas, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2010.
Michael KUNZLER, Liturgija Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2020.
