Ako bi nam se ružičasta boja misnice mogla učiniti čudnom, ona i želi „šokirati“, želi nas trgnuti iz ustaljenog korizmenog ritma te potisnuti ozbiljnu, pokorničku ljubičastu boju. Ružičasta boja naviješta radost uskrsnog otajstva kao što zrake sunca najavljuju nadolazeći dan.
Crkva započinje euharistijsko slavlje IV. korizmene nedjelje riječima ulazne pjesme: „Veseli se Jeruzaleme! Kličite zbog njega svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte s njime, svi koji ste nad njim tugovali! Nadojite se i nasitite na dojkama utjehe njegove.“
Na temelju prvih riječi ove pjesme na latinskom jeziku, ova se nedjelja naziva i Dominica „Laetare“. Nisu stari latini uzalud govorili: „Nomen est omen“, odnosno da je ime znak. Tako se iz samog naziva ove nedjelje može iščitati njezin radosni karakter. Iako nam se može učiniti čudnim zašto bismo se usred korizme radovali budući da nas se konstantno poziva na post, pokoru, mrtvljenje, ozbiljnost, obraćenje, umiranje sebi, razmatranje Kristove muke, vlastite grešnosti i prolaznosti. Crkva nam kao vrstan pedagog nudi, s jedne strane, predah od intenzivnog korizmenog ritma, a s druge strane želi da podignemo naš pogled k Uskrslome. Naime, mi se nalazimo na polovici našeg korizmenog puta, a znamo iz života da nam tada obično biva najteže, s obzirom da povratak nema smisla, a opet nam se i cilj čini predalekim. Na polovici se puta najčešće javljaju krize. Dovodimo u pitanje smisao korizmenih odluka i odricanja, napasti su sve veće, ali zato nas Crkva kao mudra i brižna majka hrabri, potiče da upravimo naš pogled prema Uskrsu. Ova nam nedjelja usred korizme daje predokus uskrsne radosti.
Zbog svega izrečenog, liturgija Crkve na današnji dan dozvoljava sviranje orgulja, ukrašavanje oltara cvijećem te uporabu ružičastog liturgijskog ruha. Iako bi se o liturgijskim bojama moglo napisati zasebno izlaganje, na ovome je mjestu dovoljno navesti riječi mons. Šaška koji kaže: „One oslikavaju Otajstvo, daju mu obojenost da bismo ga mogli zamijetiti, iskusiti, doživjeti blizim ljudskom oku i našoj sposobnosti spoznavanja kroz boje.“ Naime, „raznolikost boja otkriva različita lica jednog te istog otajstva spasenja“, a „liturgijske je boje zato moguće razumjeti samo u svjetlu vjere. Boje i jesu uvijek plod svjetla.“
Ako bi nam se ružičasta boja misnice mogla učiniti čudnom, ona i želi „šokirati“, želi nas trgnuti iz ustaljenog korizmenog ritma te potisnuti ozbiljnu, pokorničku ljubičastu boju. Ružičasta boja naviješta radost uskrsnog otajstva kao što zrake sunca najavljuju nadolazeći dan. Ona predstavlja radosnu nagradu koja će doći zbog strpljivog podnošenja korizmenih odricanja. Ružičasta daje obećanje nade i radosti koji su ovom svijetu toliko potrebni. Iako bi nam se moglo učiniti besmislenim kupovati liturgijsko ruho koje se može koristiti svega dva puta godišnje, i to još samo na treću nedjelju došašća Dominica „Gaudete“, kada se naglasak stavlja na radost zbog Kristova skorog dolaska, smatram da bi duhovna korist za vjernike, ukoliko bi im se protumačila simbolička vrijednost te boje koja se rabi još od 16. stoljeća, bila nemjerljivo veća od eventualnog troška koji si danas gotovo svaka župa zasigurno može priuštiti. Na kraju krajeva, papa Benedikt XVI. u svojoj enciklici Sacramentum caritatis br. 35. kaže: „Prema tome, ljepota nije dekorativni čimbenik liturgijskog čina, nego radije njegov nosivi element, ako je atribut samoga Boga i njegove objave.“
