Znao je tko je - običan čovjek. Iako je već od majčine utrobe bio pun Duha Svetoga, nikada se nije bojao poniziti pred Kristom.
Prije razmišljanja o Ivanovu rođenju potrebno je promotriti događaj koji mu prethodi. Zahariji se za vrijeme bogoslužja u hramu ukazuje Gabrijel i donosi radosnu vijest kako će mu se roditi sin. I Zaharija zanijemje jer ne povjerova.
Ta vjera, prva bogoslovna krepost, najprije je Božji dar. Bog čovjeka osposobljava za vjeru i ona je nadnaravna mogućnost ljudskoga bića. Međutim, na naravnoj razini čovjek zaključuje aposteriorno, tumačeći i poopćavajući iz iskustvene spoznaje. Sjetimo se samo Tome koji kaže: Neću vjerovati dok ne vidim. Zbog toga je vjera jako zahtjevna zadaća. Vjera i nevjera su bili glavni motivi i motivatori događaja u Starome Zavjetu. Izraelci su stalno balansirali između vjere i nevjere. U pamet su prizivali silna Božja djela iz prošlosti kako bi vjerovali. Znali su, naime, da je vjerovati teško i sigurnost u vjeri tražili su u prošlim potvrdama. I to pomaže, ali vjera se ne da osigurati na razumskoj razini. Ona je uvijek rizik, ne zbog toga što bi Božja opstojnost, pa zatim i njegova ljubav bili po sebi neizvjesni, nego jer vjera od nas traži postupanje na neprirodan, nenaravan način.
Bog koji nas stvori i oblikova, kome su sve namisli i putovi znani, svjestan je koliko smo mi ljudi nesposobni za vjeru. No on nas zato osposobljava, a ako osposobljava onda traži i djelovanje. Jer ne bi se mogao naći čovjek od kojega, nakon što bi bio osposobljen, ne bi bilo zatraženo da na tom području djeluje. Na blagdan svetoga Ante antifona u časoslovu kaže: Za plaću mi Gospodin dade jezik, njime ću ga slaviti. Dakle, ako si za nešto osposobljen, dostojno je i pravedno da tako i činiš. Koliko god mi za vjeru po sebi ne bili sposobni, On nas osposobi i dostojno je i pravedno da vjerujemo. Kaže psalam 95.: Ne budite kao oci vaši u Masi i Meribi koji me iskušavahu. Dakle, ne vjerovati znači iskušavati Boga. Zaharija za kaznu zanijemje do vremena Ivanova rođenja.
Nakon što se Elizabeti navršilo vrijeme da rodi, upitaše je koje će ime dati sinu. Ovdje mi se čini važnim promotriti značenje Ivanova imena. Anđeo ga navješćuje kao proroka koji dolazi da pripravi put Gospodinu, idući pred njim u duhu i sili Ilijinoj. Sam Krist u raspravi s farizejima potvrđuje da je Ivan Ilija koji ima doći. Ivan pripravlja put Bogu koji je pohađao Izrael kroz cijelu povijest spasenja. I iako je uvijek s njima, najprije u šatoru sastanka a nakon toga ušatoren u hramu, Gospodin vidi da je srce naroda daleko od njega. Već je bio boravio u svome narodu, međutim želi još i više - želi narod pobožanstveniti utjelovljenjem svoga Sina. Želi ispuniti savez koji najavljuje već prorok Jeremija kada kaže: Ovo je savez moj, grijeha vam se neću spominjati. Pripravu puta tom novom savezu Bog povjerava Ivanu. Zaharija to poslanje objašnjava u svome hvalospjevu: Pružit ćeš im spoznaju spasenja. Ali kako? Po otpuštenju grijeha njihovih. Bog je toliko puta praštao svom narodu, koji je samo čekao da mu okrene leđa. Ipak, pred dolazak Onoga koji će ispuniti Novi savez, Bog još jednom želi uzviknuti: Moje ime je milosrđe. To je značenje Ivanovog imena, a Ivan je tu zadaću ozbiljno shvatio i u djelo provodio.
Čini mi se važnim posebno istaknuti dvije stvari. Obje su zapravo uvjeti zbog kojih je Ivan mogao biti to što je bio. Ivan je, naime, samo jedan u nizu velikana u Svetom pismu rođen od majke nerotkinje. Sjetimo se Izaka kojeg Sara rodi u poodmakloj dobi i koji naslijedi obećanje od oca svog Abrahama da će mu potomstvo biti kao zvijezde na nebu. Također se sjetimo i Anine molitve u svetištu u Šilu kojom je isprosila Samuela i zauzvrat ga Bogu posvetila. Nakon Samuela tu su još i Samson itd. Anđeo Zahariji naviješta ovu stvarnost riječima: Ni vina ni drugog opojnog pića neće piti. Duha Svetoga bit će pun već od majčine utrobe. Ivan je, dakle, od Boga darovan i kao takav potpuno mu pripada - njemu je posvećen, potpuno je njegov. Samo čovjek koji je potpuno Božji može pripraviti put Bogu k ljudima i ljudima k Bogu.
Druga važna stvar zbog koje je Ivan mogao pripraviti put Gospodinu je ta što je poznavao sebe. Znao je tko je - običan čovjek. Iako je već od majčine utrobe bio pun Duha Svetoga, nikada se nije bojao poniziti pred Kristom. Oštro odbacuje pretpostavke naroda da bi on mogao biti Krist. Premda pun Duha Svetoga ne osjeća se dostojnim ni obuće odriješiti onome koji dolazi iza njega. No nisu li razum i znanje upravo plodovi toga Duha? Vrhunac Ivanove priprave puta Gospodinu događa se u njegovom zadnjem svjedočanstvu. Naime, kada njegovi učenici zbunjeni pitaju o Kristovom krštenju i kako to da Ivan može mirno gledati da sam narod ide Isusu, on odgovara: Tko ima zaručnicu, zaručnik je. A prijatelj zaručnikov koji stoji uza nj i sluša ga, klikće od radosti na glas zaručnikov. Ta se moja radost upravo ispunila. Ivan, zapravo, u svome zadnjem svjedočanstvu ponavlja i potvrđuje ono što je uzviknuo u prvom, pri susretu Marije i Elizabete kada na Kristovu prisutnost zaigra u majčinoj utrobi. Nadodaje još: On treba da raste, a ja da se umanjujem.
Ivan, dakle, služi kao svijetao primjer kako ispuniti svoje poslanje. Nije Ivan jedini koji je na svetost pozvan već u utrobi majke. Poziv na svetost, na potpunu pripadnost onome koji nam u stvaranju izgovara svoje da koje nas stavlja u postojanje, temeljna je odrednica bȋti svake ljudske osobe. Adekvatan odgovor može biti samo naš uzvraćeni da. I tada kada mu odgovorimo s da, on nas šalje drugima, da kao Ivan put Gospodinu pripravimo, umanjujući sebe kako bi Krist mogao rasti.
