Jednu stvar brate moraš znati, nek te oni nauče. Svijet ti neće dati da budeš fratar. Svijet ti to neće dopustiti, jer svijet ljubi samo svoje. Smetat ćeš im. Smetat će im svatko tko bude Krista slijedio.
- Brate, ispričaj mi priču! Kako je to sve skupa izgledalo kad si ti bio mladi fratar? O čemu su fratri pričali? Priča je za me brate, pupoljak srca.
- Dragi moj, ispričat ću ti. U pravu si, znaš. Ono o čemu čovjek priča, eksplozija je vulkana dubine srca, pa čak i ako mu život i slabost Adamova ne dā da mu to u život izbije. Ne ću ti pričati o pojedincima. Ispričat ću ti ono o čemu nam je cijela obitelj pričala.
Davno je to bilo, sine moj. Tek sam bio školu završio, tek stupio među manju braću, kad sam tu priču prvi put čuo. Čuo sam je od jednog fratra, Marko mu bi ime. Ili može bit da mi ju je Jako pričao… Ili onaj treći, zaboravih mu ime. Ne znam pravo, sine, tko mi je ispriča. Može bit da su mi je svi pomalo pričali. Svaki pomalo, svaki svoga pogleda. I strepio sam brate, od ovoga časa, kad će na me doći red, da je ispripovjedim. Slušaj zato, ponavljat se neću. I pamti, pamti sine, ne ispusti ni mrvice.
Priča ova nije kao ostale. To mi je valjda negdje bilo jasno kad sam je prvi put čuo. Vremenom je postalo jasnije. Čudna je to priča. Ne trpi ona nezainteresirana govornika ni rastresena slušatelja. Priča hladna kao ruska zima i vruća kao saharski pijesak….
- Zar nešto takvo brate može biti?
- Šuti, brate i slušaj. Neuhvatljiva je ona logici. Budeš li je lovio izmaknut će ti. Dat će ti se da razumiješ da nisi ti onaj koji se za nju zanima. Ona je našla put do tebe, kao što ga je i do mene našla. Zadužit će te, kao što je i mene. Nadživjet će te kao i mene. Priča je to koja sama želi biti ispričana. Izvlači se ona iz sadašnjosti i uvlači u povijest. Tako živo, tako stvarno, da i sami osjećaji stanu, nemaju odgovora. Može bit da smo je zato toliko puta pripovijedali, htijući je barem na tren promotriti izvana. Kao što bi se dakako povijest i trebala promatrati. Ali nismo uspjeli. Samo se vrijeme i sama prošlost njoj smilovaše. Tolike su nemilosrdno zatrpali kao što će zatrpati i mene i tebe. Ali nju ne. Sama povijest kroz nju viče. Vikala je kada nitko nije smio ni šaputati.
Davno je to bilo, iza onog drugog rata. Rat završi, al' ubijanje ne. Tisuće i tisuće još diljem Europe pobiše „pobjednici“. A fratri… Ko i u svakom vremenu i mjestu, sine, bili su drugačiji. I svijet ih je zamrzio. A kako i neće, kad nisu bili od svijeta, kad nisu marili tko je tko, kad su činili dobro u vremenu rata. A tada ti je dovoljno jedan „pogrešan“ život spasiti da bi sam sebi presudio. Ali nisu marili, nisu se plašili ni vojske, ni oružja ni prijetnji. Znali su da je opasno ostati s narodom ali su ostali. Zašto su ostali? “Jer je njih, sinove svetog Franje, u Hercegovini čekao drugi boj, i trebalo im je drugo oružje” ko što baš onih godina reče mnogopoštovani fra Krešo Pandžić. U tom boju prepoznaše Pavlov poziv „bilo zgodno ili nezgodno“. Sve su gubitkom smatrali samo da bi Krista stekli.
Jednu stvar brate moraš znati, nek te oni nauče. Svijet ti neće dati da budeš fratar. Svijet ti to neće dopustiti, jer svijet ljubi samo svoje. Smetat ćeš im. Smetat će im svatko tko bude Krista slijedio. I ne misli da te manje patnje u životu čeka. Ali Otac nam Sina posla da naučimo ljubiti, da naučimo praštati onima koji nam čine zlo. I isti taj Otac tebe i mene pozva da ga slijedimo. Posla Duha svoga da u svijetu djelo Sinovljevo dovrši. A Otac ništa ne čini bez ljudi, zato i poziva. Izbor Božji pade tada na našu braću, da posvjedoče, da se po njima proslavi križ Kristov, ne bi li ljudi prepoznali Ljubav. Uzvišen poziv ih zapade, a s njim još uzvišenija nagrada. Poziv su vjerno izvršili, a kad je došlo vrijeme da budu okrunjeni, prvi je poletio fra Stipan Naletilić. Za njim žurno i fra Križan Galić pa svi ostali, sve jedan po jedan, u raznim mjestima. Tada dođe na red i Široki Brijeg. Kolika li je samo ta Božja ljubav kad ne gleda na godine i zasluge, nego život daje u izobilju. Marko Barbarić je u svojih osamdeset godina toliko puta pročitao one riječi „kao janje na klanje odvedoše ga“ i ni smrtna postelja ga nije spriječila da zadnjim snagama izvrši ono na što je kao fratar bio pozvan: u svemu Krista slijediti. A uz njega fra Kornelije i fra Stjepan i fra Ludovik, za ženidbu još premladi, jedva taj habit i obukli, a već ga okitili lovorom. Tako i svi oni, mladići i starci skupa, sokoleći jedan drugoga. Toliko su Krista ljubili da su, maltene, jedva čekali da ih prozovu pa da mogu poći u susret onome kome život duguju. I tako su oni za malo muke zadobili dobra nebrojena jer ih je Bog stavio na kušnju i našao da su ga dostojni.
E moj brate, nikada mi tu priču nećemo prestati pričati, jer u njoj se nalazi blago za svakog fratra. U njoj se nalazi uputa za svetost, u njoj recept ljubavi. I ne pitaj kako su to sve mogli izdržati, nego nauči da im je darovano. Zato tu krunicu što je o pasu nosiš stisni šakom i znadni da su i oni tako. Znadni da je Majka bila uz njih, da ih je nježno sokolila i dozvala u svoj zagrljaj. Kad pogledaš u križ znadni da, ako ćeš biti fratar, morat ćeš biti razapet kao i oni. Nije njima bilo teško uzeti križ, jer su ga cijeli život nosili u obliku habita. I dok su koracali prema smrti, prema Životu, odzvanjale su im u ušima one Franjine riječi, kad ono one pobiše u Maroku: „Napokon imam pravu manju braću“.
Zanimljiv je taj Franjo. Znaš li da on jedini tog sedmog veljače nije plakao, dok je cijeli Brig bio u suzama. On se molio za njih: izdržite braćo još samo trenutak. A kad su došli u slavu, svima im je ruke poljubio i još jednom ponovio „prava manja braća“. I zato kad čuješ ime fra Melhiora, fra Lea, fra Grge, fra Venancija, fra Joze, znadni da su ti baš oni možda sveto zvanje fratarsko izmolili. I pazi dobro, opravdaj ga. Kao i oni moraš upraviti pogled u križ, pogled u Mariju i zaboraviti na se. Jer slab si brate, i ja sam, i oni su bili. Ali Otac je taj koji želi snagu pokazati kroz mučeničku krv. On je onaj koji slabe ljude krijepi da svjedoče za njega. I sve što se tiče njihove muke djelo je Njegove čudesne moći koji milostivo daruje žar vjere, nadahnjuje čvrstoću ustrajnosti i daje pobjedu u borbi. Budeš li tako činio bit ćeš pravi Manji brat.
