Uistinu, tko sam sebi želi hranu osigurati, umrijet će, a tko dopusti Isusu da ga nahrani, kao što dijete dopušta svojoj majci, taj će se spasiti.
Iv 6, 41-51
U ono vrijeme: Židovi mrmljahu protiv Isusa što je rekao: »Ja sam kruh koji je sišao s neba.« Govorahu: »Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: ’Sišao sam s neba?’«
Isus im odvrati: »Ne mrmljajte među sobom! Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji. Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni. Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga; on je vidio Oca. Zaista, zaista, kažem vam: tko vjeruje, ima život vječni. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji mȁnu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.«
Cijelo šesto poglavlje Ivanova evanđelja donosi Ivanov nauk o Isusu kao kruhu života. Retci o kojima danas razmišljamo nastavak su i svojevrsni tumač prošlonedjeljnog evanđelja. Ivan se, zapravo, u cijelom poglavlju ima potrebu ponavljati, objašnjavati što je htio reći. Potrebno je uzeti u obzir kontekst cijeloga poglavlja. Ono počinje umnažanjem kruhova s onu stranu Tiberijadskog mora. Isus čudesno hrani tisuće izgladnjelih i postaje poznat kao onaj koji daje kruha. Međutim, ovo mu je stvorilo jedan problem. Oni umnoženi kruhovi, koji ništa ne vrijede i nakon kojih će svi opet ogladnjeti, postaju glavni motiv za to da se mnoštvo strčalo ponovno u Kafarnaum. Ono što je trebalo biti samo usputno, prelazi u središte.
Isus je ovo prozreo i rekao im je: “Tražite me samo zato što se najeli. Ni za što vam drugo nisam potreban. Ne budite kao oci koji su jeli mȁnu nebesku pa opet nijedan u obećanu zemlju nje ušao”. A zašto nisu? Jer su samo gledali kako će se najesti. Boga su zazivali samo da im zadovolji biološke potrebe, nije im bio potreban. Tada Isus izgovara jednu skandaloznu rečenicu: “Ja sam kruh živi koji je s neba sišao”. Ovu rečenicu Ivan ponavlja jedno sto puta samo u ovome poglavlju, možemo onda samo zamisliti koliku je prašinu podigla. Tu dolazimo do 41. retka s kojim kreće ovonedjeljni odlomak.
Promatrajući Židove prikazane u cijelom Svetom pismu, ne možemo ne primijetiti da vrlo točno personificiraju svakog pojedinog čovjeka. Nitko nije tako dobro opisao čovjeka u njegovim vrlinama i manama kao Biblija. Svaki put kada u Bibliji pročitamo “Židovi ovo, Židovi ono”, poziv je to i nama da na to mjesto ubacimo svoje ime i prezime. Biblijski pisac njima želi opisati ljudskost. Tako i ovdje Ivan kaže da Židovi počeše mrmljati. “Kako se samo taj Bog usuđuje govoriti nam nešto s čime se ne slažemo? Kako se samo usuđuje iskakati iz okvira u koji smo ga strpali? Zar ne bi Bog trebao biti samo onaj koji će ispuniti moje potrebe? Na kraju krajeva, ne treba nam ni za što drugo!”
Interakcija Isusa i Židova u evanđeljima uvijek ima za cilj pokazati kako ima nešto više u tom životu od nas samih i naših potreba. Židovima nije jasan Isusov govor jer oni su toliko uvjereni da su spašeni sami po sebi. “Ta potomstvo smo Abrahamovo”, govore. Ili, kršćanskim rječnikom: Idem na misu svake nedjelje, zar to nije dovoljno, šta ću više, Bože nemoj bit naporan!
Potaknut upravo ovime Isus uzvraća govorom o mȁni koja silazi s neba. Ne samo da mȁna oce Izraelove nije sačuvala od smrti, nego ih čak ni u obećanu zemlju nije uvela. Kada Isus kaže: „Ja sam kruh živi!“, to je poziv protkan tolikom ljubavlju i brigom prema čovjeku, čovjeku koji Boga ne želi. Poziv je to na stvarno sjedinjenje s Bogom čija je i mȁna, i kruh i ribe i sva hrana i svaka ljudska potreba. Poziv je to na pogled u dubinu, poziv na život.
Židovi, kao i svaki drugi čovjek, žele živjeti, imati osiguranu egzistenciju. Svaki čovjek, što god radio želi pod svaku cijenu imati sigurnu egzistenciju, imati kruha, ne umrijeti od gladi. Problem nastaje kada se zaboravi gdje je naša domovina zapravo. Jer nema većeg promašaja od brige za zemaljsko. Grčka riječ za grijeh, hamartia, ne znači ništa drugo nego promašiti cilj, promašiti metu. S tog polazišta, nema većeg grijeha od odvraćanja pogleda s nebeskog cilja na zemaljski. Ne zaboravimo koji je nadimak Petar dobio kad je pogled s božanskog upravio na ljudsko.
Isus dolazi, kaže Pismo, “da život imaju, u izobilju da ga imaju”. I njegov govor o kruhu koji s neba silazi upravo je poziv na taj život. To je poziv na otriježnjenje da naš život jednostavno nije ovdje, koliko god to teško bilo za prihvatiti. Isus govori: “Ja sam hrana za život. Želiš li život, ja ću ti ga dati. Brinete se za običan kruh, obične ribice, a ni mȁna nebeska nema moć dati vam život. Želiš li živjeti, kršćanine? Evo ti moje tijelo! Želiš li živjeti, slijedi volju Oca nebeskoga!”
Ivan nastavlja dalje: Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni. Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga; on je vidio Oca. Otac je naš cilj, biti kao Bog to je naš cilj. Ono što je Adam htio ostvariti na krivi način, Krist nam dolazi darovati. Ono što odrastao Adam želi postići, Isus ostavlja samo za djecu. A biti dijete znači ovisiti o tome da te netko drugi nahrani. Uistinu, tko sam sebi želi hranu osigurati, umrijet će, a tko dopusti Isusu da ga nahrani, kao što dijete dopušta svojoj majci, taj će se spasiti.
Još jedna zanimljiva stvar. Kada se govori o redovničkim zavjetima, konkretno zavjetu siromaštva, citirat će se raznorazna mjesta iz evanđelja, a ovaj odlomak nikad. Međutim ovdje se zaista nalazi šifra redovničkog siromaštva. Ovdje je ono tako zorno prikazano, da tko to stvarno želi, ne može ga ne vidjeti. Radite, ali za hranu nepropadljivu. Redovnik koji bi se u svome danu brinuo za zemaljsko, bio bi upravo kao oni oci koji u pustinji jedoše mȁnu i pomriješe. Nadalje, ovdje se nalazi sažet popis uputa za kršćaninov život. Budi kao dijete, hoće reći, priznaj Boga ocem. Dopusti mu da te on nahrani i imat ćeš život, u izobilju ćeš ga imati, samo ne ovdje. Jer ipak smo mi ljudi vrijedni nečega puno boljega od ove doline suza. Tako sljedeći put kad kažeš „važno je da smo živi i zdravi“, zapitaj se je li baš to najvažnije. Znam, tvrda je ovo besjeda, nastavlja dalje Ivan, i sami su učenici nakon ovih riječi počeli odlaziti od Isusa. Ali u život ulazi samo onaj koji tu tvrdu besjedu uspije prožvakati.
