Tolika zaboravljena imena i životi, bez kojih bi, čini nam se, naša sadašnjost izgledala jednako, zavrijedili su vijenac koji Bog pripravi onima koji Ga ljube.
Danas Crkva slavi jednu od četiri zapovjedne svetkovine, svetkovinu Sviju svetih. Ova svetkovina ima dvojaku ulogu u životu Crkve. Prva, ona očita, jednaka je ulozi svake druge svetkovine ili blagdana, a to je slaviti časnu uspomenu svetaca, naše braće i sestara, koji su zavrijedili čuti najljepše riječi kojima se kršćanin može nadati: “Valjaš slugo dobri i vjerni, uđi u radost gospodara svoga”.
Slaveći ovu svetkovinu svjesna da samo šačica ljudi može ikada biti uzdignuta na čast oltara, Crkva želi jednim činom proslavljati cijeli nebeski Jeruzalem. Ovom svetkovinom sjećamo se svih onih kršćana koji su kroz tisućljeća vjerno Bogu služili, njega ljubili, ufali se i vjerovali. Tolika zaboravljena imena i životi, bez kojih bi, čini nam se, naša sadašnjost izgledala jednako, zavrijedili su vijenac koji Bog pripravi onima koji Ga ljube. Od ovoga ćemo teško naći bolje uzbiljenje onih Isusovih riječi: “Otac vaš, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će vam”.
Više je ovo od slavlja - najveća zagovorna molitva, molitva upućena tolikoj vojsci. Kada Crkva u prvom predslovlju svetaca kaže da nam je “njihov zagovor pomoć”, u izvorniku upotrebljava latinsku riječ subsidium, što je oznaka za četu na bojištu koja čuva leđa prvoj liniji. Zazivajući zagovor svetih, danas posebno svih svetih, iza nas staje nebrojena vojska svjedoka, kako bismo, osnaženi primjerom, “trčali pobjedničku utrku i zadobili vijenac slave”. Crkva danas slavi, kliče od radosti zbog onih koji su već do cilja stigli, dok sama tom cilju hrli.
U prvoj ulozi krije se i druga uloga, po mome sudu mnogo važnija. Svetkovina Sviju svetih puno više je od slavlja, još više i od pukog sjećanja. Slaveći ju, potpuno osobno se obraćajući pojedincu, Crkva mu upućuje poziv, zove ga, izaziva i opominje: “Kršćanine, evo ti cilja! Tvoja obaveza je da te se spomenemo o ovoj svetkovini!”
Uistinu je, kako Crkva naglašava, mnogovrsno svjedočanstvo svetih, međutim sva se ona dadu svesti pod jedan, spasonosni nazivnik: svetost je Božje djelo. Kaže Crkva, obraćajući se Bogu, da po svjedočanstvu svetih On daruje Crkvu uvijek novom snagom. U predslovlju mučenika moli: mučenička krv očituje čudesnu Tvoju snagu kojom slabe ljude krijepiš. Po mome sudu, najbolju artikulaciju ova stvarnost pronalazi u prvom predslovlju svetaca: njihova zaslužena nagrada proslava je Tvoje milosti. U originalu bi ovo značilo da Bog, kruneći zasluge svetih, ne čini ništa drugo doli kruni svoje darove, nezaslužene darove koje je svakom čovjeku predao. Svetkovina Sviju svetih očituje čudesnu Božju snagu kojom On sam slabe ljude krijepi da idu za Njim.
Upravo nam ovo poručuje da je od svetaca dovoljno naučiti jednu jedinu stvar: ako su mogli oni, sto posto može svatko. Zašto? Jer je svetost u potpunosti Božja. Svetost je radnja u svojoj biti tako jednostavna, u kojoj je glavni vršitelj radnje Bog, a mi skromni suradnici po njegovom milosrdnom daru osposobljeni. Istina je da nas je Bog bez nas stvorio, no bez nas nas ne može spasiti. Međutim, sebe ovdje valja shvatiti kao darom potpuno osposobljene Božje suradnike. E sad, ako smo dakle pozvani - a jesmo, ako smo osposobljeni - a jesmo, nema opravdanja za nepostizanje svetosti. Ne samo da se smijemo nadati da će se Crkva o ovoj svetkovini jednog dana spominjati i nas samih, nego nam to treba biti cilj, najveća odgovornost.
Naša prava i jedina domovina, naša majka jest nebeski Jeruzalem. Trčimo, dakle, u borbi, osnaženi tolikom vojskom svjedoka! Tražimo darove koji su nam od Boga dani i odgovorimo na njih! Ako tako budemo činili, neće nam izmaći neraspadljivi vijenac slave. Jer takav je naraštaj onih koji traže lice Tvoje, Gospodine.
