Kao što je Bog u početku stvarao svijet iz ničega (ex nihilo), tako se i iz Marijina ništavila rađa novi život.
Na početku današnjeg evanđeoskog ulomka možemo odmah prepoznati kako se Luka koristi starozavjetnim slikama navještaja. U Starom zavjetu Bog u različitim povijesnim trenutcima šalje svoje glasnike (proroke) i širi Radosnu vijest. Ovdje možemo promatrati Mariju u kontekstu Starog zavjeta. Povijest spasenja se nastavlja. Marija je ona koja je odabrana od Gospodina, preko koje će se Bog utjeloviti i postati jedan od nas. Dakle, ljudsko i božansko se međusobno prožimaju.
Ako se malo vratimo na sami početak Lukina evanđelja uočit ćemo kako Luka na neki način poziva Teofila da povjeruje kako su se upravo u Isusu ispunila Božja starozavjetna obećanja. Današnji ulomak nam donosi dva takva obećanja: Isus kao davidovski Mesija i Isus kao Sin Božji.
Anđeo Gabrijel pozdravlja Mariju svečanim pozdravom: „Zdravo (raduj se), milosti puna! Gospodin s tobom!“ što dodatno pokazuje Marijinu veličinu: Marija je ona koja je obgrljena Božjom ljubavlju. Na anđelov pozdrav Marija reagira zbunjeno. Kao da je nešto čula, ali nije bila u potpunosti sigurna što bi to moglo biti. Možda joj se samo pričinjalo? No, odmah na njezinu zbunjenost reagira anđeo riječima: „ Ne boj se!“. Dalje slijedi anđelov poznati govor kako će Marija začeti i roditi Sina kojem će nadjenuti ime Isus. Marijina utroba postaje novo mjesto Božjeg prebivališta. Marija je novi šator Božji. Njeno krilo je ništavilo u kojem Duh Sveti stvara Isusovu egzistenciju. Isusovo začeće možemo promatrati kao novo stvaranje, novi početak. Kao što je Bog u početku stvarao svijet iz ničega (ex nihilo), tako se i iz Marijina ništavila rađa novi život.
Evanđelist Luka nam ističe da je onaj kojeg će Marija roditi Sin Božji. Tu već možemo nazrijeti različitost s ostalim, nama poznatim, izvještajima o začeću, koji su se dogodili u nadi protiv svake nade (usp. Rim 4,18), ispunjeni velikom vjerom i pouzdanjem u Gospodina. Ovdje prije svega možemo povući paralelu s prethodnim redcima iz Evanđelja u kojima iščitavamo veliku Božju milost u životu Zaharije i Elizabete. Iako se radi o velikom čudu u životu dvoje staraca, ipak je riječ o prirodnom začeću. S Marijom to nije tako. Marija je bila djevica i, prema Lukinu evanđelju, Isusovo se začeće događa djelovanjem Duha Svetoga, pa je stoga čudo Božjeg zahvata još i veće.
Na sve to Marija postavlja anđelu pitanje: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?“. U njemu vidimo Marijine dvije karakteristike: Marija je živjela djevičanski i Marija je žena vjere. Kruna svega toga je njena predanost Božjoj volji kada kaže: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“. Marija u potpunosti prihvaća ovisnost o Bogu i predaje se njegovoj volji.
Nakon što je anđeo otišao od nje, Marija je otrčala sve to obznaniti svojoj rođakinji Elizabeti. Poznati bibličar Raymond E. Brown tvrdi kako Marija u ovom trenutku postaje prva Isusova učenica, jer ona nakon anđelova navještaja hita svojoj rođakinji Elizabeti i na taj način ispunja svoju učeničku dužnost dijeljenja evanđelja s drugima.
Učimo od Marije zorno osluškivati Božji glas, kako bi mogli odvojiti bitno od nebitnoga i spremno mogli reći „da“ Gospodinu. Učimo od Marije biti ljudi vjere jer je Ona povjerovala Gospodinu u trenutku kada je sve zvučalo nemoguće. Učimo od Marije prihvatiti da Bog u potpunosti upravlja našim životom.
Neka nam Marijin primjer bude ohrabrenje u nastavku našeg korizmenog hoda.
