Zajednica je to koja okuplja osobe s određenim poteškoćama u razvoju. U njoj takve osobe imaju mogućnost razvijati svoje darove i sklapati prijateljstva.
Plakala sam što nisam imala cipele, dok nisam vidjela čovjeka koji nije imao nogu. (Helen Keller)
Bila je ovo jedna od tema za školsku zadaću u trećem razredu srednje škole. Ništa drugačija od ostalih, osim što mi je tada bila pomalo zahtjevna. Rečenica je ovo koju se treba proživjeti. I zaboravio sam na nju jer mi nije predstavljala ništa posebno, ali uvijek je bila je prisutna negdje u mojoj podsvijesti do dana kada sam je imao priliku iskusiti u vlastitom životu. I od tada ona više nije ista.
Bila je Cvjetnica na mojoj prvoj godini fakulteta. Braća s treće godine pozvala su nas trojicu s prve godine da im se priključimo u volontiranju. Pristao sam ne znajući tko i što me očekuje. Trebali smo kombijem otići po njih četvero i povesti ih u udrugu. Bili su to Mario, Monika, Anita i Ivanka. Naizgled obični ljudi, ali u mnogočemu različiti od nas. Ljudi su to s poteškoćama u razvoju. Bio sam u bojazni kako postupati s njima, na koji način razgovarati? Nisam znao kako se ponašati s njima, a oni su mi sve objasnili svojim ponašanjem prema meni. Osobe su to, kako oni vole kazati, s posebnim darovima. Drugačijim darovima nego što mi možemo vidjeti, i ljepšim darovima nego što mi možemo zamisliti. Naizgled isti, ali u mnogočemu različiti.
To su osobe s posebnim darovima koje pohađaju zajednicu Vjera i svjetlo. Zajednica je to koja okuplja osobe s određenim poteškoćama u razvoju. U njoj takve osobe imaju mogućnost razvijati svoje darove i sklapati prijateljstva. Zajednica Vjera i svjetlo je otvorenog tipa i mogu joj se priključiti svi koji žele te tako osjetiti prijateljstvo, osmjeh, toplu riječ i zagrljaj, bez interesa i pretvaranja. Jer oni ne znaju drugačije. Dolaskom u zajednicu upoznao sam neki novi svijet, drugačiji od onoga koji svakodnevno proživljavam. U tom novom svijetu naučio sam biti blizu čovjeku u potrebi, biti prijatelj. Prijateljevanjem s njima tuga prelazi u veselje, očaj u nadu, sumnja u vjeru, a ljubav je kruna svih naših susreta.
U zajednici posebnu radost osjećaju i njihovi roditelji koji, iako možda katkad žive u beznađu, spoznaju da je život nešto puno veće od njihovih briga i patnje. Svaki od njih sa sobom nosi određenu težinu života, pokoje razočaranje od obitelji, okoline, doktora, svećenika i sl. U zajednici pronalaze smisao i potvrdu da je svaki život dar i da sa sobom nosi određenu ljepotu.
U središtu zajednice Vjera i svjetlo je molitva, odnosno euharistija. U susretu s njima doživio sam čari i smisao molitve. Slušajući kako svatko od njih izražava Bogu svoje molitve, moleći za svoje prijatelje, obitelj, volontere, duhovnika, iskusio sam da se u jednostavnosti krije veličina. A što nam je drugo potrebno nego zahvaliti Bogu na svemu što nam u životu daruje?
Nakon euharistije susreti zajednice nastavljaju se kroz zajedničko druženje, pjesmu i poučne radionice. Mogao bih još puno toga napisati, ali riječima ne mogu dovoljno izraziti koliko srcem osjećati.
Lijepo je biti dio te velike obitelji.
