Dolazak Isusov „morao“ je proizaći kako iz vrhovne inicijative Oca, tako i iz slobodnog Marijina pristanka, što vidimo iz današnjeg evanđelja.
Gospodin, ulazeći u svijet, veli:
Evo dolazim, Bože, vršiti volju tvoju!
Devet mjeseci prije Božića Crkva nas poziva da proslavimo otajstvo utjelovljenja Božije Riječi. Danas svoj pogled upravljamo na čin ljubavi Sina Božjega, koji je htio postati jedan od nas i na izvanrednu Marijinu vjeru. To je vjera koja joj je omogućila da postane Majkom Božjom. U prvom čitanju liturgija riječi stavlja pred nas čitanje iz Knjige proroka Izaije, i to mesijanski tekst. Gospodin se obraća Ahazu i opominje ga dva puta. Preko Izaije poručuje mu da se treba u ratnim nemirima osloniti na Gospodina. Bog traži od njega apsolutnu vjeru. Ovakvo apsolutno, neograničeno povjerenje u Boga je jamstvo spasenja. Ahaz ne sluša Izaijine riječi i doći će do zauzeća zemlje od strane neprijatelja, jer se kralj nije pouzdao u Boga, nego u saveznike, u čovjeka. Izaija nudi kralju znak da povjeruje, ali on i tu priliku otklanja. Unatoč njegovoj protivnoj volji znak koji je odbio tražiti u Boga, ipak je Bog dao. Prorokuje Izaija: Evo začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel.
U drugom čitanju poslanica Hebrejima prenosi nam poruku kako Kristova žrtva zamjenjuje izvanjske žrtve: krv bikova i jaraca nikako ne može odnijeti grijeha (Heb 10,4). Poslušnost Isusove žrtve prikazana je u 10,5-9 pomoću ulomka iz Ps 40,7-9: Nego si mi tijelo pripravio. Naglašena je superiornost Isusove žrtve koju je on prinio vlastitom krvlju: Dokida prvo da uspostavi drugo (Heb 10,9b).
Evanđenje nam danas donosi izvještaj navještenja Isusova rođenja. Bog šalje anđela Gabrijela u Nazaret, koji naviješta rođenje svoga Sina. Bog zahvaća u povijest i u život čovječanstva. Vidljivo je da Bog Otac, dakle nije htio da njegov Sin uđe u svijet i u čovječanstvo snagom samog čina njegove odluke. Dolazak Isusov „morao“je proizaći kako iz vrhovne inicijative Oca, tako i iz slobodnog Marijina pristanka, što vidimo iz današnjeg evanđelja. Lukin cilj nije ovdje povijesne, nego teološke naravi. Njemu nije stalo samo da izvijesti što i kako se to povijesno dogodilo, već mu je bitno teološki utemeljiti vjerom već prihvaćen mesijanizam i božansko sinovstvo Isusovo. Stoga Luka svojim tekstom pokazuje da Isus svoje ljudsko postojanje „duguje“ stvarateljskom djelu Božjem u krilu Djevice Marije. Dakle, Marijino začeće je u službi Krista, ali u isto nam se vrijeme otkriva i Marijina uloga u povijesti Božjega spasenjskog djelovanja. Nju je odabrao sam Bog za ulogu božanskog majčinstva. Luka aludira na to izabranje anđeoskim pozdravom kod navještenja: Zdravo milosti puna! Doslovan bi prijevod, ipak, trebao glasiti: Raduj se, milosti puna! Naime, grčki glagol haire pokriva i jedno i drugo značenje, ali ovaj drugi prijevod je u teološkom smislu mnogo snažniji. Taj izraz je zapravo usmjeren na Marijino izabranje od Božje strane da bude majka Mesije, to jest govori nam o Božijoj dobrohotnosti prema Mariji, a ne o osobnoj milosti koja posvećuje čovjeka. Bog je izabrao Mariju da bude „boravište“ njegova Sina. Na to aludira i Lk 1,35 („Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti ...“). Ta sila koja će osjeniti Mariju u pamet doziva starozavjetni govor o Bogu koji “obitava“ među svojim narodom (usp. Izl 40,34; Br 9,18.22; riječ je o oblaku koji pokriva šator saveza). Prema takvom pogledu brojni autori i u Mariji vide “novi šator saveza“ ili novu „korablju Novog saveza“ koju je Bog izabrao za svoje boravište. Marija slobodno prihvaća ulogu koju joj Bog želi povjeriti. Ona ne daje pristanak samo u svoje osobno ime; nego i u ime cijelog čovječanstva, jer u božanskom planu ona ima predstavničku ulogu, zadaću. Epizodu navještenja komentira i sv. Toma Akvinski, koji ističe da je Marija izrekla svoj „da“ i u ime i umjesto cijele ljudske naravi. Dakle, Marijin pristanak zapečaćuje novi neopozivi savez Boga s ljudima. Bog intervenira u ljudskoj povijesti i ne ostavlja čovjeka sama. Bog koji se ponižava i približava čovjeku, da bi ga on susreo, to samo govori koliko Bog ljubi čovjeka. Naš Bog nije deistički ili agnostički bog, nego je živi Bog koji i danas poziva na zajedništvo. Bog se mogao objaviti i na drugačiji način, bez velikog sudjelovanja čovjeka, ali on bira ženu, bira Mariju. Za Marijino djevičanstvo Grgur Nisenski (iz Nise) upotrebljava jednu starozavjetnu usporedbu – sliku gorućeg grma kojemu se Mojsije htio približiti na brdu Sinaju. Kao što je grm gorio i nije sagorijevao, tako je Djevica rodila Svjetlo a da nije izgubila sjaj svoga djevičanstva. Slika grma označuje tijelo Djevičino, koje je rodilo Sina Božjega. Gospodin je pronašao u Mariji zaručnicu, za koju je mogao reći: Kako si lijepa, prijateljice moja, kako si lijepa! (Pj 4,1). Pa i kad joj je dušu do dna proniknuo, u njoj je pronašao samo ono što je sam stavio, i ništa drugo, te je mogao samo ponoviti klikćući: Sva si lijepa, prijateljice moja, i nema mane na tebi (Pj 4,7). Marija je istinska Božja prijateljica i zaručnica bez mane i ljage, zaručnica bez grijeha začeta što je sačuvala iskonsku ljepotu darovanu milosnim Božjim zahvatom. Bog ju je tako od iskona pripremao i pripremio sebi svetu i neokaljanu da uz njezin zaručnički poklik: Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi, oslobodi i posveti ljudski rod.
Iz Govora svetog Petra Krizologa, biskupa: Nebo ga se boji, anđeli pred njim strepe, stvor ne odolijeva, priroda malakše, a ipak jedna vrlo mala djevojka prima u svoje krilo Boga, dočeka ga i gostoljubivo razveseljuje, da svijetu donese mir, nebu slavu, izgubljenima spasenje, mrtvima život stvorenima od zemlje bratstvo sa stanovnicima neba i sjedinjenje sama Boga s ljudskom naravi. Tako se ispunilo ono što je prorok navijestio. Evo, sinovi su dar Gospodnji, plod utrobe (Ps 127,3).
Evo dolazim, Bože, vršiti volju tvoju!
Devet mjeseci prije Božića Crkva nas poziva da proslavimo otajstvo utjelovljenja Božije Riječi. Danas svoj pogled upravljamo na čin ljubavi Sina Božjega, koji je htio postati jedan od nas i na izvanrednu Marijinu vjeru. To je vjera koja joj je omogućila da postane Majkom Božjom. U prvom čitanju liturgija riječi stavlja pred nas čitanje iz Knjige proroka Izaije, i to mesijanski tekst. Gospodin se obraća Ahazu i opominje ga dva puta. Preko Izaije poručuje mu da se treba u ratnim nemirima osloniti na Gospodina. Bog traži od njega apsolutnu vjeru. Ovakvo apsolutno, neograničeno povjerenje u Boga je jamstvo spasenja. Ahaz ne sluša Izaijine riječi i doći će do zauzeća zemlje od strane neprijatelja, jer se kralj nije pouzdao u Boga, nego u saveznike, u čovjeka. Izaija nudi kralju znak da povjeruje, ali on i tu priliku otklanja. Unatoč njegovoj protivnoj volji znak koji je odbio tražiti u Boga, ipak je Bog dao. Prorokuje Izaija: Evo začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel.
U drugom čitanju poslanica Hebrejima prenosi nam poruku kako Kristova žrtva zamjenjuje izvanjske žrtve: krv bikova i jaraca nikako ne može odnijeti grijeha (Heb 10,4). Poslušnost Isusove žrtve prikazana je u 10,5-9 pomoću ulomka iz Ps 40,7-9: Nego si mi tijelo pripravio. Naglašena je superiornost Isusove žrtve koju je on prinio vlastitom krvlju: Dokida prvo da uspostavi drugo (Heb 10,9b).
Evanđenje nam danas donosi izvještaj navještenja Isusova rođenja. Bog šalje anđela Gabrijela u Nazaret, koji naviješta rođenje svoga Sina. Bog zahvaća u povijest i u život čovječanstva. Vidljivo je da Bog Otac, dakle nije htio da njegov Sin uđe u svijet i u čovječanstvo snagom samog čina njegove odluke. Dolazak Isusov „morao“je proizaći kako iz vrhovne inicijative Oca, tako i iz slobodnog Marijina pristanka, što vidimo iz današnjeg evanđelja. Lukin cilj nije ovdje povijesne, nego teološke naravi. Njemu nije stalo samo da izvijesti što i kako se to povijesno dogodilo, već mu je bitno teološki utemeljiti vjerom već prihvaćen mesijanizam i božansko sinovstvo Isusovo. Stoga Luka svojim tekstom pokazuje da Isus svoje ljudsko postojanje „duguje“ stvarateljskom djelu Božjem u krilu Djevice Marije. Dakle, Marijino začeće je u službi Krista, ali u isto nam se vrijeme otkriva i Marijina uloga u povijesti Božjega spasenjskog djelovanja. Nju je odabrao sam Bog za ulogu božanskog majčinstva. Luka aludira na to izabranje anđeoskim pozdravom kod navještenja: Zdravo milosti puna! Doslovan bi prijevod, ipak, trebao glasiti: Raduj se, milosti puna! Naime, grčki glagol haire pokriva i jedno i drugo značenje, ali ovaj drugi prijevod je u teološkom smislu mnogo snažniji. Taj izraz je zapravo usmjeren na Marijino izabranje od Božje strane da bude majka Mesije, to jest govori nam o Božijoj dobrohotnosti prema Mariji, a ne o osobnoj milosti koja posvećuje čovjeka. Bog je izabrao Mariju da bude „boravište“ njegova Sina. Na to aludira i Lk 1,35 („Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti ...“). Ta sila koja će osjeniti Mariju u pamet doziva starozavjetni govor o Bogu koji “obitava“ među svojim narodom (usp. Izl 40,34; Br 9,18.22; riječ je o oblaku koji pokriva šator saveza). Prema takvom pogledu brojni autori i u Mariji vide “novi šator saveza“ ili novu „korablju Novog saveza“ koju je Bog izabrao za svoje boravište. Marija slobodno prihvaća ulogu koju joj Bog želi povjeriti. Ona ne daje pristanak samo u svoje osobno ime; nego i u ime cijelog čovječanstva, jer u božanskom planu ona ima predstavničku ulogu, zadaću. Epizodu navještenja komentira i sv. Toma Akvinski, koji ističe da je Marija izrekla svoj „da“ i u ime i umjesto cijele ljudske naravi. Dakle, Marijin pristanak zapečaćuje novi neopozivi savez Boga s ljudima. Bog intervenira u ljudskoj povijesti i ne ostavlja čovjeka sama. Bog koji se ponižava i približava čovjeku, da bi ga on susreo, to samo govori koliko Bog ljubi čovjeka. Naš Bog nije deistički ili agnostički bog, nego je živi Bog koji i danas poziva na zajedništvo. Bog se mogao objaviti i na drugačiji način, bez velikog sudjelovanja čovjeka, ali on bira ženu, bira Mariju. Za Marijino djevičanstvo Grgur Nisenski (iz Nise) upotrebljava jednu starozavjetnu usporedbu – sliku gorućeg grma kojemu se Mojsije htio približiti na brdu Sinaju. Kao što je grm gorio i nije sagorijevao, tako je Djevica rodila Svjetlo a da nije izgubila sjaj svoga djevičanstva. Slika grma označuje tijelo Djevičino, koje je rodilo Sina Božjega. Gospodin je pronašao u Mariji zaručnicu, za koju je mogao reći: Kako si lijepa, prijateljice moja, kako si lijepa! (Pj 4,1). Pa i kad joj je dušu do dna proniknuo, u njoj je pronašao samo ono što je sam stavio, i ništa drugo, te je mogao samo ponoviti klikćući: Sva si lijepa, prijateljice moja, i nema mane na tebi (Pj 4,7). Marija je istinska Božja prijateljica i zaručnica bez mane i ljage, zaručnica bez grijeha začeta što je sačuvala iskonsku ljepotu darovanu milosnim Božjim zahvatom. Bog ju je tako od iskona pripremao i pripremio sebi svetu i neokaljanu da uz njezin zaručnički poklik: Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi, oslobodi i posveti ljudski rod.
Iz Govora svetog Petra Krizologa, biskupa: Nebo ga se boji, anđeli pred njim strepe, stvor ne odolijeva, priroda malakše, a ipak jedna vrlo mala djevojka prima u svoje krilo Boga, dočeka ga i gostoljubivo razveseljuje, da svijetu donese mir, nebu slavu, izgubljenima spasenje, mrtvima život stvorenima od zemlje bratstvo sa stanovnicima neba i sjedinjenje sama Boga s ljudskom naravi. Tako se ispunilo ono što je prorok navijestio. Evo, sinovi su dar Gospodnji, plod utrobe (Ps 127,3).
