Stavljeni pred zadatak da se pozabavimo poglavljem knjige Samo je ljubav vjerodostojna pod naslovom Ljubav kao čin, osjećamo da smo odmah u začetku u mnogome ograničeni. Švicarski katolički teolog Hans Urs von Balthasar se ubraja među najveće teologe dvadesetog stoljeća, njegovo djelo je opširno i uistinu zahtjevno.Pitanje koje je neumitno pred nama glasi: kako je moguće pohrvati se sa takvim gigantom od teologa i tako gigantskom teološkom baštinom?
Stavljeni pred zadatak da se pozabavimo poglavljem knjige Samo je ljubav vjerodostojna pod naslovom Ljubav kao čin, osjećamo da smo odmah u začetku u mnogome ograničeni. Švicarski katolički teolog Hans Urs von Balthasar se ubraja među najveće teologe dvadesetog stoljeća, njegovo djelo je opširno i uistinu zahtjevno. Tako je i knjižica koju imamo pred sobom tek mali kompendij njegovog najopširnijeg djela Gloria, koje izvorno ima sedam svezaka. Pitanje koje je neumitno pred nama glasi: kako je mogguće pohrvati se sa takvim gigantom od teologa i tako gigantskom teološkom baštinom? Naravno, ništa od navedenog nije razlog za odustajanje, nego dapače poticaj na hrabro suočavanje sa zadatkom uz poniznu svijest o vlastitim ograničenjima.
Autor na samom početku ovoga poglavlja ingeniozno zapaža da ljubav ne traži ništa drugo nego li da joj se s ljubavlju uzvrati. Takav odnos se ne može poimati tek kao nekakvo apostolsko nasljeđe nego je on djelo utemeljeno na činu Božje ljubavi na koju čovjek uzvraća. Bog je apsolutna ljubav koju učimo ljubiti i uz nju prianjati. Stoga kršćanska ljubav ima izvor u molitveno-kontemplativnom činu koji prethodi akciji. Taj čin nije tek djelo usana, on je temeljno opredjeljenje ljudske egzistencije za Boga. Taj čin svoj vrhunac doseže u euharistijskom slavlju – slavlju zahvaljivanja. Sve na veću slavu Božju (sv. Ignacije)!
To temeljno opredjeljenje koje podrazumijeva svijest o primarnosti Božjeg čina ljubavi čini izvor našeg odnosa prema bližnjima. Odnos prema bližnjem je odnos u zahvalnosti prema Bogu koji je meni prvome iskazao milost i ljubav, stoga mi moj bližnji ništa ne duguje ukoliko mu iskažem milosrđe. Ljubav prema bližnjem je utemeljena, usidrena u bezuvjetnoj ljubavi Božjoj.
Kršćansko djelovanje u ovakvim okolnostima postaje parusijsko (najava Kristovog ponovnog, konačnog dolazak. Dolazaka a ne povrataka) i navještaj je slave Božje. Tada je ono u stanju gledati pogledom Uskrslog i Milosrdnog Krista. Ono tada, tek tada(!), može stajati nasuprot protivnim silama grijeha, a ključ razumijevanja tog stava je u križu Kristovu. Pogled utemeljen na Trojednoj Ljubav vidi rane koje želi liječiti, pozoran je na grijeh koji se suprotstavlja Božjem djelu u svijetu.
Ljubav je pretpostavka kršćanskog znanja o Bogu – koje na kraju mora biti suživot s Bogom. Taj suživot se mora odražavati ponajprije kroz suživot unutar kršćanske zajednice, a tek onda je ljubav u stanju prijeći granice i u sebe uključiti neprijatelja i njega ljubiti. Ta zajednica je Crkva i samo po uključenosti u nju, u pritjelovljenosti i poslušnoj poniznosti naspram nje, poput Sina ocu, kršćanin može djelovati u istinskoj ljubavi. Crkva kao zajednica mora biti vjerna zaručnica Krista Gospodina, no mora biti uvijek svjesna da je Zaručnik – Jaganjac u svemu nadilazi i da je on krajnji normativ kršćanske ljubavi. Toga su morali biti svjesni i sveci katoličke Crkve koji nisu usmjeravali pažnju na sebe nego su uvijek upućivali na Krista kao onoga iz čije snage oni djeluju.
Samo imajući Krista za glavu kršćani mogu biti jedno tijelo i jedan duh. Onda u toj svijesti da dolazimo od Gospodina i od Duha, možemo urastati u ponovnu zajedništva s Bogom u Kraljevstvu.
Na kraju ovoga promišljanja možemo reći da s nezadovoljstvom gledamo na napisano, no ipak osjećamo zadovoljstvo zbog susreta s tekstom i mišlju Hansa Ursa von Balthasara. Njegova teologija nam pomaže da zahvatimo vode na vrelu patrističke i pretkoncilske teologije, koje su zapravo svaka na svoj način otvorile i otvarale put Drugom vatikanskom koncilu. Balthasarova teološka misao i danas ima svoje mjesto u kršćanskom promišljanju i nije nimalo promašeno reći da ona može biti stalan korektivu u promišljanju što je to Koncil htio (ovdje je ipak važno znati da Balthasar nije pozvan na Koncil), a što ne, tj. u najmanju ruku što je plod kasnijih postkoncilskih gibanja, koja naravno nisu nužno loša nego su znak da je teologija živo tkivo, a ne smrznuti leš koji se tek od koncila do koncila odmrzne da mu se podsjetimo na izgled…
